On je Michele Patruno, bivši član talijanske elitne postrojbe u mirovnoj misiji UN-a u Somaliji, poslane sa zadatkom održavanja reda i podjele hrane koji se dobrim dijelom pretvorio u zlostavljanje somalijske sirotinje.
Tada je imao 20 godina. U misiju je otišao iz južne Italije, a danas živi na sjeveru i nikad se nije opustio i prestao misliti o besmislu zadatka na kojem je bio sa stotinama drugih vršnjaka.
Nikad se nisu sreli i žive u vrlo različitim političkim i kulturnim sredinama, ali dan počinju isto: kuhaju prvu kavu, pale prvu od nebrojenih cigareta koje će popušiti toga dana i u grču govore o tim brutalnim vremenima i sadašnjosti punoj tereta prošlosti.
Kako se kod vojnika gradi osjećaj svemoći
– Naš cilj je bio da se stvori svijest o tome kako se gradi megalomanski osjećaj svemoći kod vojnika koji može dovesti do nasilja i zna kulminirati masovnim ratnim silovanjima. Pokušavamo shvatiti zašto se taj zločin tek sporadično kažnjava. Radeći na filmu otkrile smo sličnu patrijarhalnu matricu i vojnih i pravosudnih institucija koje se prema silovanju odnose kao prema zločinu drugog reda, mada je očito da te takvo nasilje označi za cijeli život bez obzira na kojoj se strani nalazio.
Skoro pet godina radimo na ovom projektu koji se financirao novcem talijanskog Ministarstva kulture, iz fondova EU-a i manjim dijelom je sudjelovao Hrvatski audiovizualni centar putem producentske kuće “Kinematograf” jer se priča dopala Dijani Mlađenović. Film je upravo završen i bit će prijavljen na filmski festival u Veneciji.
Kad me Augusta Eniti iz Altreforme pozvala da napravim bosanski dio priče, najprije sam odbila, ali onda ipak nisam mogla ne prihvatiti izazov da pokažem jednu veliku nepravdu – zločince iz rata u Bosni i Hercegovini sudilo se za masovna ubojstva, ali najmanje za silovanje stotina žena koje i danas pokušavaju dokazati što su sve preživjele. Prema podacima udruga u BiH je silovano oko 50.000 žena. Samo u Višegradu je ubijeno 486 žena, mnoge su prije bile silovane. Postojali su i logori za silovanje, a 200 žena je bilo zatočeno u hotelu “Vilina vlas” i višekratno silovano.
Preživjele su samo dvije. Samo u jednoj noći silovano je 50 djevojčica. Htjele smo pokazati da je zlostavljanje žena zapravo bilo oružje rata, metoda etničkog čišćenja, jer se one koje su ostale žive nikad nisu željele vratiti u mjesto u kojemu su živjele, govori nam redateljica Nina Mimica.
Ona je prikazala dvije Bakire: jedna je heroina, aktivistica koja se bori da zločinci budu pronađeni i osuđeni, a druga je krhka žena koja pati i živi u svom crnilu izvan vremena.
Kod večine žrtava silovanja sram i strah još su prisutni, pa priča ni dvadeset godina poslije nije zaključena… Naime, iako su masovna silovanja žena u ratovima kroz povijest bila uobičajena pojava, ona se nikad nisu smatrala zločinom. Tek je devedesetih na inicijativu bosanskih žrtava Haaški sud silovanje počeo tretirati kao zločin rata.
Bakirina priča: Silovao me zapovjednik “belih orlova”
U Italiji se snimala priča s druge strane medalje. Paola Sangiovanni pratila je kako izgleda dan Michelea Patruna, jednog od tisuća koji je kao mladić prošao brutalni trening pripremajući se za sudjelovanje u mirovnoj misiji. Sam je shvatio da se mladi momci kroz taj dril lagano pretvaraju u zlostavljače.
Viši činovi koji u njima žele izgraditi moć i snagu tako što ih, primjerice tjeraju da peru podove četkicom za zube ili dok rade sklekove jedan ih tuče, a drugi skače po njima, grade mentalni skop zlostavljača. “Ima dana kad naprosto moraš nekoga pretući i pokazati da u krdu nisi ‘mrtvi pas’ jer ako te ne poštuju, krdo se baci na tebe”, kaže Michele.
Moj muž bio je član partije, ali djecu sam dala u džamiju. Do rata smo živjeli mirnim životom u lijepoj kući. Jednom su nam upali u kuću i odveli me u policijsku stanicu. Na vratima sam ugledala muža moje najbolje prijateljice i ja mu kažem ‘ pomozi mi, šta se ovo događa’. Ni pogledao me nije. Spustili su me u podrum i tu me silovao Milan Lukić, zapovjednik “belih orlova”. Cijelo vrijeme je u ruci vrtio nož, a njegov rođak Sredoje je gledao. Kad sam se vratila kući satima sam se strugala sapunom, ali ni jedan sapun ne može oprati to poniženje.
– Kad pitamo tužitelja zašto osuđenog ratnog zločinca ne hapse, oni kažu da nisu dostupni službi gonjenja. Mi znamo da to nije istina i zato ih tražimo same. Najprije smo osnovale udruženje za žene žrtve silovanja, a onda su nam se pridružili i muškarci koji su zlostavljani u ratu – govori Bakira dok pali cigaretu za cigaretom i vozi u tajnu misiju traženja silovatelja od Sarajeva do Višegrada.
Bakira i druge žene iz Udruženja voze ulicama gradova, neke od njih i maskirane i tajno mobitelom snimaju svoje silovatelje koji žive normalne živote, zaposleni su na različitim funkcijama i nikako nisu nedostupni. Svaki put ponovno izlažu se opasnosti jer prijetnje nikad nisu prestale, ali i podsjećanju na traumu onoga što su preživjele. Fotografije dostavljaju tužiteljstvu i na temelju toga traže privođenje osuđenih za silovanja. Nebrojeno puta bile su na sudovima u Sarajevu i u Haagu tražeći pomoć, no stvari se pomiču presporo.
U filmu su snimljena dvojica muškaraca iz Višegrada koje su prijavile žrtve silovanja, ali su im na sudu rekli da ih ne mogu naći. Prvoga je Bakira snimila mobitelom iz automobila, a drugome je prišla kao da pozdravlja starog prijatelja ne bi li ga približila automobilu kako bi ga druga žena fotografirala. Tako danas izgleda njezina svakodnevica – kilometri vožnje, a onda hodanje od suda do suda, od Sarajeva do Haaga. Ono što boli je što su njihovi zlostavljači poput Milana Lukića, osuđeni za masovna ubojstva, ali nikad za silovanja žena i djevojčica.
– PTSP, bolan, imamo i mi i oni. Znaš kako ti ga nekad bude žao, da bi plako koliko je jadan pred sudom. Nisam odgojena da mrzim, ali isto kad bi neki od njih danas učinio nešto nažao nekome iz moje obitelji, mogla bih ga ubiti. Ali ja znam da osveta ne vodi ničemu – kaže Bakira.”Čuna će ti bit ko smoki kad budeš izdržavao kaznu”, nekad bi povikala na suđenjima iako je znala da će je onda udaljiti iz sudnice.
Micheleova priča: Tražili smo način da se iživimo
Krenuli smo u Somaliju sa zadatkom da uspostavimo red, razoružamo pobunjenike i podijelimo hranu. Trebali smo biti miroljubivi i intervenirati samo kad se netko suprotstavi. Operaciju smo zvali Pinokio i vrlo brzo sam shvatio koliko je besmislena. Plaćali su nas 12.000 Talijana, a da nisu na nas potrošili novac bilo bi hrane za sve te ljude tamo koji su živjeli u užasnoj bijedi.
Pokajao sam se što sam došao već kad sam stigao u kamp na trening, ali mi ponos nije dao da se povučem. Ludovali smo po šatorima, snimali se međusobno i tražili način da se iživimo. Nismo hvatali samo one koji su bili opasni. Jednoga smo mladića uhvatili i mučili iako je imao samo lovačku pušku koja mu je trebala da ulovi hranu za obitelj. Molio nas je da mu je ostavimo.
Takve smo prvo psihički zlostavljali i držali ih gladnima po nekoliko dana. Onda bi im dali hranu punu tabasca da dobro ožedne. Kad bi krenuli obaviti nuždu, namjerno bi im zapeli nogu da padnu na bodljikavu žicu i izrežu se, a netko bi čekao spreman sa spužvom natopljenom slanom vodom i cijedio im po ranama. Elektrode za mučenje bi prikopčali na testise jer su vlažni pa su najbolji provodnici.
Fotografije tih zlostavljanja smo razmjenjivali kao razglednice za uspomenu i trebalo mi je vremena da shvatim da jesti panetone među komadima tijela nije baš normalno. Bili smo mladi i slušali zapovjedi starijih i pravili se da uživamo u tome, sjeća se Michele koji svome sinu nikad ne odgovara na pitanje kako je to biti vojnik. I danas voli oružje i ide na streljanu. I on živi naoko normalnim životom u gradu na sjeveru Italije.
Uz scene koje su snimljene u filmu je korištena bogata arhivska građa koja toj teškoj priči daje autentičnost. Redateljice su došle do snimki iz kampova i s kontrolnih točaka u Somaliji koje su snimali samo ‘mirovnjaci’ za uspomenu. U jednoj od njih leže u gaćicama na suncu i smiju se jednome koji otvara limenku i kaže ‘evo mesa crnaca’. Snimali su zlostavljanja muškaraca i žena, bijedu krajolika u kojemu žive. Namjerno su tukli mladiće na kontrolnim točkama da snimke ‘ ne bi bile dosadne’. Bili su mladi, snažni i neiživljeni pa su se iskaljivali na sirotinji.
