Konačno znamo datum vanrednih parlamentarnih izbora. To je zadnja aprilska nedjelja. Premijer Srbije je to skoro usput potvrdio, a ostatak večeri u emisiji RTS-a „Upitnik“ Aleksandar Vučić proveo je u modusu predizborne kampanje. Ukratko – on zna svaku fabriku i njivu u Srbiji. Rezultati dvadesetdvomjesečne vladavine koje je prezentovao premijer jesu impresivni. Stvarnost Srbije još uvijek je depresivna. Jedan od Vučićevih ciljeva je „evropski životni standard“ za naredne četiri godine. Ako mu narod ukaže povjerenje. Pritom je ostalo nejasno da li je mislio na grčki, rumunski, bugarski ili švedski standard. No to su sitnice.
Na novinarsko pitanje da li će prinuditi Šešelja da ode u Hag na čitanje presude, Vučić počne vrlo preciznu priču o pokojnom Tolimiru, koji nije Šešelj. Ali nema veze. Zvuči dobro.
Državnik, borac za radna mjesta i veliki radnik Aleksandar Vučić odgovorio je tako i na mnoga druga pitanja koja mu niko nije postavio.
Dosta vremena je potrošio u tome da objasni kako želi ujedinjenu Srbiju, sa jasnim ciljevima. Dakle svenarodnu slogu i sabornost – što je, drukčije formulisano, evropski standardizovana poruka sa tocila.
Nešto je ipak ostalo nejasno: Zašto Vučić ide na izbore?
U potrazi za odgovorom moramo da se podsjetimo kako je došlo do izbora koje će premijer, onako ponosan, proceduralno omogućiti u četvrtak, mada ih u dubini duše nikada nije želio.
Hronologija sluđivanja
Moja odluka je da ne idemo na izbore, izjavljivao je Vučić u oktobru prošle godine. Ne bi trebalo da bude republičkih izbora, ne vidim razloga za to, govorio je premijer potom u decembru, na izdisaju stare godine.
Volio bih da izbjegnem vanredne izbore, reče premijer 11. januara ove godine. Tri dana kasnije, iz njegovih usta ote se i to da su izbori moguća opcija, a 17. januara na legendarnoj sjednici Glavnog odbora Srpske napredne stranke Aleksandar progovori iz dna svog uvrijeđenog bića: „Idemo na izbore, idemo u pobjedu“.
Zašto?
Dakle, ne htjede premijer, natjerali su ga. Ko? „Kada naši protivnici kažu da imaju većinu…“ Dakle, Pajtić, Tadić, Jovanović, Živković ili Šešelj začikavaju Aleksandra svojim izmišljenim rejtingom, a on se obrecne: Tražili ste, gledajte!
Nije važno što se on lično junački opirao sopstvenoj ideji o raspisivanju izbora. Njemu su oni takoreći nametnuti bezočnim ponašanjem poprilično kilave i razjedinjene opozicije, sačinjene od pet otcepljenih Demokratskih stranaka, plus oboljeli, ali živahni Šešelj: „Ako vidite takođe da nemate dovoljno stabilnosti jer svi vrše pritisak svakoga dana i pokazuju svoje ogromno nezadovoljstvo, ako čujete i opozicione političke stranke koje kažu sve je katastrofa, diktatura, cenzura sve je loše, mi smo mnogo bolji, pa izvolite ljudi“.
Hoće gazda napokon da pokaže boraniji čija majka crnu vunu prede.
Dobro, nije baš neki razlog. Opozicija oštro kritikuje vladu, gdje to ima? Ali da ne cjepidlačimo.
Naknadna objašnjenja
Naknadna obrazloženja su nešto umivenija. Vladi, navodno, treba sveže krvi. Međutim, sveža krv u vladi znači najčešće rekonstrukciju. Izbori su rizična infuzija za pacijenta. Čemu rizik?
Kao razlog se spominje i novi mandat kako bi vlada dovršila reforme. Zvuči sjajno, ali Vučić je samo tri dana prije tog obrazloženja naveo jak razlog da se ne ide na izbore – opasnost od zaustavljanja ekonomske reforme.
„Nisu brojevi važni, već legitimitet“, objašnjavao nam je Vučić osnove političke matematike čiji su rezultat vanredni izbori. Legitimitet znači da građani prihvataju ponuđenu im politiku.
Imaš koalicionu dvotrećinsku većinu u parlamentu. Imaš 54 odsto u anketama. Ali – to nije legitimno! Biće legitimno kada se opet ode na izbore, pa se opet uspostavi dvotrećinska koaliciona većina. E, to je sasvim druga stvar! Čak je i kolateralna šteta – Šešelj u parlamentu ili Šešelj sa lisicama na rukama u Hagu, a bijesni Radikali u parlamentu – cijena koju premijer rado plaća kada mu je navodno ugrožen legitimitet.
U stvari, on se pribojava da je popularnost nespojiva s pravim reformama, jer ovo što je urađeno do sada u odnosu na to što slijedi bjehu tek – reformice. Srbija je još uvijek država u kojoj vas vaša stranka zapošljava, a na sudu se stvari „završavaju“, što znači, ili idu kao po loju, ili čekate desetak, petnaestak godina. Egzekutiva pere ruke tvrdeći da bi bilo nedemokratski uticati na pravosuđe. A reforma pravosuđa? Valjda je to zadatak zakonodavne i izvršne vlasti! U slobodnom medijskom krajoliku možete da birate između lica uvijek istih političara i stražnjica starleta. Čekate onako besplatno osigurani na ljekara koji upravo operiše privatnog pacijenta. Kad ga dočekate, sa receptom idete u apoteku da kupite skupi lijek. Dijete vam ide na neki od privatnih fakulteta koje niko ne priznaje. Ili, ako ima sreće,dirinči u privatnoj firmi bez prava na vikend i odmor za dobrih 250 evra.
Zato Vučić hoće još jedan pun mandat, dok još može da ga dobije. Možda sa zebnjom pomišlja i na sljedeći korak poslije Briselskog sporazuma – a to je neki oblik suštinskog priznavanja Kosova. Uz, pogađamo, formalno nepriznavanje.
I za i protiv
Shvatam. Pošto je čaša do pola puna, a od pola prazna, Vučić je mudro odlučio da od početka dosljedno zastupa oba stanovišta. Kaže, neće biti izbora, a onda doda – u narednih šest mjeseci. I sve tako.
Dok je premijer u skoro tragikomičnoj prepirci sa samim sobom mjesecima svojim lupinzima ostavljao građanstvo Srbije bez daha, na kraju je zastao kao usamljeni glumac na prevelikoj bini, da oslušne disanje publike. Pokoji novinar bi tu i tamo, kao gestapovac Bori Todoroviću u „Balkan ekspresu“, dobacio: „A jesi li ti muzičar?“. „Jesam“, obrecnuo bi se uvjerljivo premijer da bi odmah potom sa još više kredibiliteta & legitimiteta objasnio: „Pa ne. Kažem, nisam“. Začuje li zvižduke, premijer preko noći isprazni salu. Sa namjerom da je opet napuni ljudima koji će u naredne četiri godine znati da pristojno aplaudiraju, dok im lijepo objašnjava da jeste, a nije muzičar.
Igre bez granica
Mislili smo u januaru da je toj predstavi došao kraj i da će objavljivanje volje da se raspišu vanredni izbori označiti početak gladijatorskog obračuna koji se na Balkanu zove predizborna kampanja. Ali ne lezi vraže! Rekao premijer da će biti, ali ne i kada. Pa smo od 17. januara čekali ovaj 1. mart, da bismo sinoć saznali datum. Time je premijer dodatnih 44 dana držao zemlju u neizvjesnosti i – skratio predizbornu kampanju. U kratkim kampanjama najbolje se snalaze oni koji su najjači, oni koji u najkraće vrijeme mogu da mobilišu najviše resursa. Finansijskih, medijskih i ljudskih.
Ostaje nam da se strpimo za vrijeme predizborne gužve i poslijeizbornog prenemaganja oko koalicije i ministarskih fotelja. Poslije toga više neće biti partijskog zapošljavanja i kadriranja, izuzev za pobjednika.
Od one davne oktobarske subote kada premijer reče da neće biti izbora (u narednih šest mjeseci) do datuma održavanja vanrednih izbora 24. aprila 2016, kalendarska udaljenost iznosi – 189 dana. To je ipak više od šest mjeseci!
Tako je i sinoć govorio Aleksandar Vučić. Zastupao je svoje mišljenje, polemišući protiv imaginarnih protivnika, povremeno zastupajući, za svaki slučaj, i mišljenje drukčije od sopstvenog.
I kao uvijek – bio je u pravu.
