Razarač Zagreb, bio je razarač u sastavu jugoslavenske kraljevske ratne mornarice. Jedno od najmodernijih borbenih plovila u sastavu Jugoslavenske mornarice u vrijeme izbijanja Aprilskog rata 1941.
Brod je bio pogonjen dizelskim motorom, naoružan s 4 topa od 120 mm, 4 protuavionska topa kalibra 40 mm međusobno razdvojena, te sa 6 torpednih cijevi od 550 mm.
Nije sudjelovao u borbi, baš kao kao ni većina drugih jugoslavenskih ratnih brodova. No, na današnji dan 1941. godine odigrala se prava drama vezana za razarač „Zagreb“.
Razarač „Zagreb“ izgrađen je 30. marta 1938. godine u Jadranskom brodogradilištu u Splitu, kao drugi razarač u povijesti Kraljevine Jugoslavije.
Izgrađen je skupa s razaračem „Ljubljana“ prema nacrtima francuskih inženjera iz brodogradilišta u Nantesu. Koštao je 112 miliona tadašnji kraljevskih dinara. Porinut je 28. juna 1938. godine, a u operativnu je službu uvršten početkom zime 1939. godine. Posadu ovoga broda činilo je 145 ljudi.
O službi razarača „Zagreb“ do početka napada na kraljevinu Jugoslaviju, ostalo je zabilježeno vrlo malo podataka.
POČETAK DRUGOG SVJETSKOG RATA
U Kraljevini Jugoslaviji vlada mirno stanje budući da je tadašnji princ Pavle Karađorđević u dobrim odnosima s Hitlerom.
Dana 25. marta 1941. godine i Jugoslavija pristupa Trojnom paktu, što izaziva velike demonstracije građana. General Simović izvodi vojni udar i pada vlada Cvetković − Maček, a na vlast dolazi kralj Petar II. Ovi postupci za posljedicu imaju Hitlerovu odluku o napadu na Jugoslaviju, a njemački avioni već 6. aprila 1941. godine bombardiraju Beograd, te započinje Aprilski rat.
Kralj Petar II. Karađorđević 17. aprila 1941. godine potpisuje odluku o kapitulaciji Jugoslavije.
Ratna mornarica Kraljevine Jugoslavije uoči ratnog sukoba bila je sastavljena od jedne krstarice, četiri razarača, i desetak većih i manjih plovila.
Posada ovih brodova većinom je bila moralna, disciplinirana i željna pružiti otpor neprijateljskim snagama. Važno je napomenuti da su neki članovi Kraljevske mornarice bili zapravo pripadnici Komunističke partije.
No, ipak veliki dio flote ratne mornarice predao se Talijanima, uz časnu iznimku podmornice „Nebojša“, motorne torpiljarke „Durmitor“ i „Kajmačkalan“ te deset hidroaviona koji su pobjegli iz Boke Kotorske i prešli na stranu Saveznika.
Razarač „Zagreb“ u aprilu 1941. godine nalazio se u Tivtu kao član Prve torpedne divizije Kraljevske mornarice zajedno s razaračima „Dubrovnik“ i „ Beograd“.
Dana 7. aprila 1941. godine talijanski su avioni iznenada napali Boku Kotorsku, bez objave rata. Posada broda „Zagreb“, na čelu sa zapovjednikom Nikolom Krizomalijem, kapetanom bojnoga broda, uspješno pruža otpor nadmoćnijem neprijatelju. „Zagreb“ nadzire akvatorij od Boke do Perasta, gdje nemilosrdno pljušte talijanske bombe koje pristižu čak i iz Albanije.
Na brod tada pristiže i Nikola Ljutić, prvi oficir broda. Tri eskadrile talijanskih aviona primjećuju razarač „Zagreb“ u plovidbi između Kamenara i Bijele, ali ga zahvaljujući umješnim manevrima ne uspijevaju pogoditi. Zabilježeno je kako je posada razarača „Zagreb“ uspjela čak i oboriti osam neprijateljskih zrakoplova, a jedan od njih pao je pored Tivta.
Dana 10. aprila 1941. donesena je odluka o uspostavi Nezavisne Države Hrvatske, o čemu je kapetan Krizomali izvijestio posadu, na što mu je poručnik Sergej Mašera uzvratio: „Gospodine zapovjedniče, to su alarmantne vijesti, zbog toga se ide na strijeljanje.“
Kako je međusobnom podjelom teritorija između Italije i Njemačke dio Crnogorskog primorja, u čijem se sastavu nalazi i luka Tivat, pripao Italiji, cjelokupna se Prva torpedna divizija trebala predati Talijanima. Veliki dio brodova želi se predati Talijanima, pa se tako razarač „Dubrovnik“, na čijem je čelu bio Vladimir Šaškiljević, predao Talijanima, a kasnije i pridružio četnicima.
Posada razarača „Zagreb“ imala je druge planove.
Na brodu je bio najnužniji broj članova posade, dok su se ostali članovi nalazili na kopnu.
Na palubi „Zagreba“ održao se sastanak na kojem su kapetan Krizomali, prvi oficir Ljutić te Milan Spasić i Sergej Mašera.
Ljutić se protivi naredbi o predaji, te je tražio da se brod potopi, a njegovo mišljenje dijelio je i poručnik Mašera. Mašera je čak naveo da uvjeti kapitulacije vrijede za sve strane pa prema tome i za razarač „Zagreb“, koji bi u slučaju napada imao pravo na obranu.
Mornari ovu odluku nisu oduševljeno prihvatili, naprotiv, počeli su masovno odlaziti s broda, razbivši pritom neke dijelove broda, čak i brodsko oružje. Na brodu ostaju zapovjednik Krizomali, prvi oficir Ljutić, Mašera, Spasić te poručnik Žika Anđelić, inače prvi oficir razarača „Beograd“.
Mašera i Spasić prema prethodnoj naredbi razoružavaju brod te pripremaju detonatorske trake, unose eksploziv u komore, a štapine postavljaju po palubi.
Oko 14 sati pada odluka da preostali članovi posade napuste brod. Krizomali ostaje na brodu, nadajući se da će uspjeti izvršiti predaju broda Talijanima, usput tražeći da mu se pripremi ručak, ne znajući da će razarač vrlo brzo otići u zrak. On se potajno nadao da će mu Talijani dozvoliti da unutar talijanskih oružanih snaga formira Sekciju hrvatske mornarice. U čamac se ukrcaju Krizomali, Ljutić i još neki članovi posade. Ljutić je oko 14 sati u smjeru razarača „Zagreb“ poslao čamac na kojeg su se trebali ukrcati Spasić i Mašera, no obojica su odbili ukrcaj.
Mašera i Spasić ostaju na brodu te ubacuju ručne bombe u unutrašnjost broda. Motivirani željom da na „Zagreb“ nikada ne stupi tuđinska noga, odlučili su potopiti brod i s njime podijeliti svoju sudbinu. Mašera i Spasić, grleći se, opraštaju se jedan od drugoga.
Oko 17 sati, kada su najbliži brodovi bili udaljeni od njih oko pola kilometra, na brodu su se začule dvije jake eksplozije i pojavila se vatra. Dijelovi broda letjeli su na sve strane.
Tijelo Milana Spasića pronađeno je nekoliko dana nakon potonuća kod Otoka cvijeća. Pogreb je održan na Savinskoj Dubravi uz sve vojne počasti. Pripadnici Kraljevske mornarice na grob su mu položili dva vijenca na čijim je vrpcama pisalo „Milanu i Sergeju − Klasni drugovi“.
Tijelo Sergeja Mašere nikada nije pronađeno. Doduše, u studenom 1985. godine svećenik Rogina iz Bokokotorskog zaljeva predao je pronađenu lubanju u ljubljanski Institut za sudsku medicinu, gdje je s velikim stupnjem sigurnosti utvrđeno da lubanja pripada Sergeju Mašeri. Lubanja je 17. aprila 1987. godine pokopana na ljubljanskom groblju.
Mašera i Spasić su 1973. godine proglašeni narodnim herojima te im je postupno dodijeljen Orden narodnog heroja.
Zabilježeno je i kako su faštički vojnici prisustvovali Spasićevoj sahrani, divivši se hrabrosti mladog heroja.
