Zbog toga što nisu uspostavljeni sigurni kriteriji za budućnost, bošnjački etnički prostor u Limskoj dolini prazni se skoro istom dinamikom kakva se pamti u vrijeme genocidne kampanje etničkog čišćenja u vrijeme režima Slobodana Miloševića. Prekompozicija etničkih prostora odvija se daleko od pažnje javnosti i međunarodne zajednice, ali ovaj problem nije prepoznala bošnjačka politika u Sandžaku ni u BiH. Bošnjačka inteligencija dekoncentrirana je i najčešće ne vidi šta se događa u njenom okruženju. Od Berana do Priboja, Limskom dolinom, koja historijski i teritorijalno predstavlja kičmu Sandžaka, nema značajnih bošnjačkih autoriteta čija bi misao bila ideja vodilja za spas i očuvanje ovog milenijskog životnog prostora Bošnjaka.
Kada bi Bošnjaci stekli naviku da čitaju knjige i publikacije čiji su autori srpski nacionalno ostrašćeni generali, akademici, političari i drugi intelektualci mogli bi dešifrirati mnoge planove o etničkom čišćenju Limske doline od nesrpskog faktora, koji taj prostor nazivaju “zelenom transferzalom”. Planeri demografskih prostora rukovode se strategijom da je vizija budućnosti kod onoga ko kontrolira prošlost i sadašnjost.
Na prijelazu od prošlosti ka budućnosti ovaj se prostor imenuje kao Raško-polimska oblast, a u brojnim napisima na tu temu nazire se namjera da se Sandžak podijeli na Rašku oblast, koju bi sačinjavale općine s bošnjačkom većinom: Sjenica, Tutin i Novi Pazar, i Raško-polimsku oblast, koju bi sačinjavale općine Priboj, Prijepolje i Nova Varoš. Ostalih pet sandžačkih općina još su 1945. godine dodijeljene Crnoj Gori.
U budućoj regionalizaciji Srbije, Sjenica, Tutin i Novi Pazar mogli bi dobiti status regije, a budući da je, po autoru monografije Druga sandžačka brigada generalu Milovanu Krvavcu, “Polimska oblast” prostor kroz koju prolaze dvije ključne saobraćajnice (željeznica i magistralni put) i one povezuju srpski narod u Srbiji i Crnoj Gori i dalje prema Jadranskom moru, Bošnjaci su na ovom prostoru nepoželjan faktor. Izmišljena kovanica “zelena transferzala” treba da izazove naklonost zapadnih zemalja za uklanjanje ovog za srpske stratege nepoželjnog elementa.
Na koju vrstu pažnje misli general Krvavac, objašnjava rečenicom: “Etničko-teritorijalni prekid u severozapadnoj Raškoj oblasti, prema granici sa BiH, gde su muslimani manje naseljeni, relativizuje se njihovom koncentracijom u Limskoj dolini na liniji Priboj – Prijepolje – Bijelo Polje.”
Sjeverozapadni dijelovi Sandžaka etnički su očišćeni akcijama državnog terora 1992. i 1993. godine i stoga Krvavac navodi da su muslimani na tom prostoru manje naseljeni, te da iz tih razloga granica s BiH ubuduće neće imati bitnih razlika. Studije i analize generala Krvavca o Sandžaku obiluju bezočnim historijskim falsifikatima u kojima se tvrdi da je Novopazarski sandžak stvoren odlukama Berlinskog kongresa. A potom je islamsko stanovništvo srpskog porijekla iz katoličke Bosne iseljavano u “umetnutu zemlju”, te je to uzrok sadašnjeg vrlo prisutnog muslimanskog etničkog elementa. Prisutnost Bošnjaka u Limskoj dolini general objašnjava doseljavanjem 450 porodica u ove krajeve nakon aneksije BiH, gdje ih, kako kaže, ranije nije ni bilo, što je za posljedicu imalo izmjenu etničke slike na štetu Srba.
Krvavac potpuno ignorira činjenicu da je Limska dolina milenijski etnički prostor autohtonih Bošnjaka i kao pripadnika Crkve bosanske, o čemu svjedoče brojne nekropole stećaka, od kojih je najpoznatija ona u Hrtima kod Prijepolja, koja je pod zaštitom UNESCO-a. Za Krvavca, Bošnjaci su strani faktor koji se relativno slabo integrirao u okolnu kulturu i privrednu cjelinu, a svojim je visokim natalitetom izazvao velike prostorno-etničke probleme.
Posljednjih godina u Sandžaku su se pojavile brojne knjige i publikacije čiji su autori planeri etničke slike Limske doline i one sa sobom nose grozomorne poruke koje znače pripremu za objašnjenje drastičnog smanjenja broja Bošnjaka na ovim prostorima, što se tumači i kao pokret prema Sarajevu, zato što je u secesionističkom ratu (1991–1995) u BiH veoma utjecajna islamska linija Sandžaka.
Srpski geostratezi i geopolitičari pomno promišljaju rezultate ostvarenja svog plana prekomponiranja etničkog prostora Sandžaka, a to se najbolje vidi u publikaciji Ljubomira Gigovića Geopolitički i geostrateški značaj Raške oblasti na osnovu etnoprostornih pokazatelja iz 2002. godine, po kojem su Srbi većina na skoro dvije trećine teritorije Sandžaka, što je znatno više nego njihovo učešće u ukupnoj populaciji, dok su Bošnjaci većina na 29,3% Sandžaka.
U općinama Limske doline Bošnjaci su većina, u Beranama na 23,4%, u Bijelom Polju na 17,4%, u Prijepolju na 20,8% i u Priboju na 3,4% teritorije općine. Prema predviđanjima koje navodi Gigović, Sandžak će u prostornom smislu biti izdiferenciran na dva dijela – istočni muslimanski i zapadni pravoslavni. Na udaru takve politike prvo su se našli Priboj i Pljevlja, gdje su, primjenom klasičnog metoda etičkog čišćenja i genocida, od Bošnjaka očišćena sva njihova sela koja gravitiraju uz granicu s Bosnom i koja su predstavljala vezivno tkivo Bošnjaka Sandžaka s matičnom državom Bosnom i Hercegovinom.
Pražnjenje ovih prostora od bošnjačkog faktora srpski političari kvalificiraju kao ekonomske migracije, a Geografski fakultet Beograd ih definira kao krizu koju može da podnese samo autohtoni mentalitet, želeći time reći da Bošnjaci to nisu jer su na ove prostore došli tek poslije Berlinskog kongresa kao muhadžeri. Budućnost Bošnjaka Limske doline je pod upitnikom, a za sada bošnjačka politička i akademska elita o tome orkestrirano šuti.
Piše: Džemail HALILAGIĆ
