Da je o ishodu hladnog rata odlučivala špijunaža, a ne farmerke, Koca-kola i najveći blef Ronalda Regana – program Ratovi zvijezda, Berlinski zid još danas ne bi pao. Ako se, pak, odmaknemo od fikcije, opet se dolazi do istog zaključka: Bugari su kišobranom ubili svog disidenta Georgija Markova usred Londona, a Kim Filbi bio je agent KGB-a i možda bi čak postao šef britanske tajne službe da nije morao da pobjegne u SSSR!
Moskva je mudro sačuvala svoje špijunske mreže širom Evrope, iako je deo obavještajaca slijedio put istočnoevropskih kolega koji su svoje usluge ponudili organizovanom kriminalu i tako se zbrinuli. Ipak, dok je mreža na Zapadu i u bivšim državama lagera koje su “uživale” Brežnjevljev “ograničeni suverenitet” sačuvana, Moskva je jednostavno zanemarila svoje bivše republike. I onda im se – i to Vladimiru Putinu, pripadniku KGB-a koji postaje predsjednik, 2004. dogodila Narandžasta revolucija u Ukrajini, piše Jutarnji list!
Ona je bila znak za alarm i FSB (bivši KGB) počinje da se reorganizuje kako bi pojačao svoje aktivnosti od Baltika do Kavkaza i Srednje Azije. Ali, kako špijuni brzo uče, tako su i u FSB-u shvatili da su najbolji alat za djelovanje nevladine organizacije za zaštitu nečega, od ljudskih do prava manjina ili folklornih grupa. Putin će ubrzo onemogućiti djelovanje svih takvih “stranih agentura”, jer prema zakonu moraju takva međunarodna udruženja nazivati u Rusiji, ali zato uspostavlja Rusotrudničestvo, organizaciju koja pod okriljem Ministarstva spoljnih poslova brine za rusko stanovništvo u bivšim sovjetskim republikama. Uputstva stižu preko ambasada u tim zemljama, a čelnici lokalnih ogranaka redovno putuju u Moskvu kako bi razgovarali – dobili upute.
Ćelije te organizacije, kako navodi ugledni nedjeljnik Tajm, stvaraju mrežu koja se s rusofonog stanovništa širi i na druge zanimljive osobe pa je Litvanija više puta primetila bliske veze nekih svojih poslovnih ljudi s organizacijom. Kada bi im, pak, vlasti pristupile, ti bi ljudi prestali s kontaktima u Litvaniji, ali bi nakon toga počeli učestalo da putuju u Rusiju. Zatim se tu pojavljuje i Izborski klub, organizacija koja ima zadatak širi ruske ideje u susedstvu. Njeni su članovi 12. februara ove godine objavili memorandum “Sačuvajmo Ukrajinu”.
Djeluju li ovakve špijunske organizacije i na Balkanu? Zagreb je uspostavio snažne obaveštajne odnose s Vašingtonom te više-manje svim tajnim službama zemalja članica NATO-a, a i politički i ekonomski je ostao neprijateljski raspoložen prema Moskvi. Ali, Moskva ne brine previše: dovoljno je snažno prisutna u Republici Srpskoj pa bez problema može raznim tehničkim, ali i terenskim oblicima djelovanja doznati značajan broj osetljivih informacija, piše zagrebački Jutarnji list. Sasvim je jasno da ni zbivanja na istoku Ukrajine nisu pokrenuta sama od sebe.
Kada, pak, znamo da je na strani privremene vlade u Kijevu zapadna agentura – nije slučajno Džon Brenan, šef CIA, prije mjesec dana bio u posjeti – tada postaje jasno da se u Ukrajini trenutno vodi rat, što ističu mnogi, ali zasad još uvijek obavještajni. Prednost je Rusije u tome što ima ljude na terenu, razvijenu mrežu i jako puno iskustva. Ukrajina, koja ipak mora sama da odradi većinu posla, tu kaska, ali, kako kažu na Zapadu, brzo uči. Ishod ovog rata uveliko će definisati rasplet ukrajinske krize. Kakav god on bio, sasvim je jasno da će špijuni tamo dalje vršljati te da će, ako ostvare još koji uspjeh, pojačati svoje aktivnosti i u drugim republikama Sovjetskog Saveza.
