Uprkos zadivljenosti koju svi osjećamo prema osjećanju ljubavi, i iako je ljubav uglavnom postala idol ovoga doba, nad kojim se pali tamjan i kome se prinose žrtve mladalačkom krvlju i ugledom ljudi, uprkos pjesmama koje su joj ispjevane, instumentima koji joj sviraju, kinu i televiziji koji su joj posvećeni i koji je slave i veličaju, i postavljaju na mjesto prvog idola, primarnog cilja, jedine brige, jedinog objekta i neophodne potrebe u životu. Potrebe bez koje život ne bi bio život.
Iako smo svi mi ili počinitelji ili žrtve ljubavi, jer ne postoji neko ko nije osjetio ljubavnu patnju, ko nije pogođen ljubavnom strijelom ili ko nije gorio od ljubavi, niti ko nije drugoga povrijedio istom tom ljubavi.
Uprkos njene ekstremne važnosti i apsolutne prednosti dozvolite mi da razmislimo i promislimo o njoj ponovo kako bismo razumjeli taj labirint kome se svi čudimo.
Prvo sam sebe pitam, a onda i vas: znate li zašto je ljubav uvijek povezana sa patnjom i zašto uvijek završava suzama i razočarenjima? Dopustite mi da pokušam odgovoriti na ovo pitanje: uz ljubav uvijek ide i želja, čežnja. Ne možete voljeti ženu, a da je ne želite. Zbog ovoga nježni i plemeniti povjetarci ljubavi kada se pomiješaju sa tijelom od krvi i mesa, ljudskom prirodom, uskoro se pretvore u vjetar, oluju, uragan. To je kada se tijelo i kosti tope u pećnici neodoljivih želja i trenutnog zadovoljstva, koje se zapali, a zatim nestaje. Ljubav( strastvena) podrazumijeva skrivenu okrutnost i pokriveno nasilje. Da, to je istina. Ako je obojena požudom, što je u skladu sa ljudskom prirodom.
Štaviše, kada žena osjeti da je muškarac uzeo njenu dušu, ona za uzvrat pokušava uzeti njegovu dušu i osvojiti je. Ovdje je skriveno obostrano nasilje uprkos tome što ima oblik ljubavi.
U Kur’anu ovakva vrsta ljubavi se spominje samo na jednom mjestu, u slučaju Azizove supruge (ministrove supruge, koji je bio ugledan čovjek u Starom Egiptu) kada je osjetila požudnu ljubav prema svome robu, Jusufu a.s. Kada se Jusuf a.s. suzdržao da ne počini blud sa njom, ne popustivši njenom zavođenju, ona je zatražila od svoga muža da ga baci u tamnicu i da ga muči, kada je on iznenada ušao u vrijeme dok je ona pokušavala zavesti Jusufa a.s. ”I njih dvoje prema vratima potrčaše – a ona razdera straga košulju njegovu – i muža njezina kraj vrata zatekoše. “Kakvu kaznu zaslužuje onaj koji je htio ženi tvojoj zlo učiniti” – reče ona – “ako ne tamnicu ili kaznu bolnu?” Kur’an 12: 25
I još kad je pričala o tome svojim prijateljicama rekla je: “Istina je da sam ga htjela na grijeh navratiti, ali se on odupro. Ako ne učini ono što od njega tražim, biće, sigurno, u tamnicu bačen i ponižen.” Kur’an, 12: 32
Požuda njene ljubavi bila je popraćena okrutnošću, tamnicom i patnjom. S druge strane, Jusuf a.s. je rekao: “Gospodaru moj,” – zavapi on – “draža mi je tamnica od ovoga na što me one navraćaju. I ako Ti ne odvratiš od mene lukavstva njihova, ja mogu prema njima naklonost osjetiti i lahkomislen postati.” Kur’an, 12: 33
On je svojom mudrošću uvidio da je takva vrsta ljubavi tamnica, a požuda je kandža koja se uhvati za čovjekov vrat dok ga ne usmrti ako joj se preda. Jusuf a.s. je vjerovao da je nekoliko godina u tamnici bolje nego prepustiti se požudi koja je tamnica za cijeli život.
Takva ljubav ne može ostati čista, lepršava, otvorena, ubrzo, shodno ljudskoj prirodi ona se pretvori u trojstvo koje čine strast, seks i okrutnost. To je kohezivno trojstvo koje se čvrsto drži zajedno, zauvijek.
Ljubavna priča koja je povezana samo sa požudom završi se za nekoliko minuta, to se desi nakon što dvoje dožive seksualno zadovoljstvo. Nakon toga oboje osjete umor, dosadu i želju da upoznaju novog partnera, da ponovo pobude požudu i radoznalost. Tada se ta ljubav raspada od sumnje, a kada se to pojavi oboje sumnjaju u prevaru drugoga. Ovo vodi do većih sumnji, sumničenja, okrutnosti i ljubomore. I tako se ljubav pretvori u bol, patnju, suze i povrede.
Takva ljubav se teško može odvojiti od ovoga trojstva( strast, seks i okrutnost). Zato je uvijek osuđena na razočarenje i frustraciju. I osuđena na promjene iz jedne ekstremnosti u drugu. Zato ljubav postaje neprijateljstvo i mržnja, strasti pate sto puta na dan i to je osnov agonije.
Zato ovo trojstvo nikad ne može biti dobar temelj za brak, niti za stvaranje porodice. Ono nije odgovarajuće da se na njemu gradi stalna, čvrsta veza između muškarca i žene. Jedan od znakova veličine i čudesne prirode Kur’ana jeste da se u njemu, kada se govori o braku, ljubav ne spominje osim sa ljubaznošću i milošću. To je smirenost i zadovoljstvo koje supružnici osjećaju jedno s drugim. To je kada se brak zasniva na milosti, a ne na strasti, na ljubaznosti umjesto na požudi.
‘’i jedan od dokaza njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju;’’ Kur’an, 30: 21
Ljubaznost i milost su temelji bračnog života. Milost podrazumijeva i ljubav, ali ljubav ne podrazumijeva uvijek milost. Ljubav sa požudom se može pretvoriti u nasilje. Milost je dublja, čišća i jasnija nego ljubav. Ona je uzvišena i sastavni je dio ljudskog bića, ona podrazumijeva ljubav, žrtvu, toleranciju, nježnost, praštanje i plemenitost.
Svi smo mi, s obzirom na ljudsku prirodu, sposobni da volimo, međutim veoma malo je onih koji imaju istinsku milost. I među hiljadu jedinki, može biti jedna koja traži milost, a sve ostale žude za ljubavi, euforijom i zadovoljstvom.
Zato Knjiga vječne mudrosti koja nam je dostavljena od Allaha dž.š. nas podsjeća da brak znači milost, ljubaznost i smirenost. Time što ne spominje strastvenu ljubav, Kur’an je uništio idol današnjice, kao što je uništio idole u Kabi u davnim vremenima.
Oni koji imaju veliko iskustvo u životu i sa ženama, razumiju dubinu i istinitost ovih riječi objavljenih u Kur’anu. U ovim kur’anskim riječima ljubav nije izostavljena, niti je negirana svaka požuda, nego samo potvrđuje da su ljubav i požuda bez okvira milosti, ljubaznosti i ispravnosti, samo beskorisne stvari koje završavaju frustracijom.
Životinje također vode ljubav,osjećaju požudu i praktikuju udvaranje. Ali čovjek se razlikuje od njih ovom ljubaznošću, milošću i nježnosti. Zbog toga čovjek može prevazići svoje strasti, kada posti i odupire se gladi, čuvajući čestitost dok osjeća veliku želju.
Milost i nježnost nisu slabost, nego vrhunska snaga, jer one prevazilaze animalizam i tamu požude. Milost je svjetlo, a požuda vatra. Ljudi koji osjećaju milost nose svjetlo, spokoj i veličinu, oni su doista dostojanstveni.
Dok je okrutnost kukavičluk, milost je hrabrost. Milost i nježnost su osobine svake hrabre, velikodušne i plemenite osobe. Oni koji posjeduju želju za osvetom, imaju prostu i jadnu dušu.
Milost i nježnost su pečati dženneta na čelima odabranih ljudi na zemlji. Možete ih prepozanti po njihovom biljegu, njihovom karakteru i svjetlu.
Znakovi milostive osobe su: smirenost, spokoj, tolerancija, otvorenost uma, strpljenje, ljubaznost, preispitivanje, a ne žurba prije nego što reaguju, suzdržavaju se od svađe kojom bi postigli ciljeve i vlastitu dobit, suzdržavaju se od loše volje, kontrošu svoje želje, ozbiljnost, vole tišinu i uživaju u samoći. To je zato jer milostiva osoba u sebi ima unutarnju svjetlost, koja čini da se osjeća lagodno iako je sama. Jer je ta osoba u stalnom dijalogu sa Allahom, i u stalnom miru sa stvorenjima.
Malo je istinski milostivih ljudi, oni su stubovi univerzuma, pomoću koji Allah čuva zemlju i ono što je na njoj.
Sudnji dan će nastupiti kada nestane milosti u srcima, kada zavist i nedostojanstveni materijalizam prevladaju, kada strasti budu imale kontrolu nad ljudima, tada će struktura zemlje biti razrušena i potpuno uništena.
Gospodaru moj, molim te za Tvoju milost,
Za stalnu ljubaznost,
Molim te da mi podariš nježnog supružnika i blago srce,
Gopodaru moj, nema milosti osim sa Tobom i od Tebe. Amin!