Otvorenjem nove zgrade Gazi Husrev-begove biblioteke, ova porodica saznala je da Tajib efendija zapravo imao veoma interesantnu prošlost, o kojoj su oni veoma malo znali. U muzeju biblioteke izložen je orden, kojeg je, pretpostavlja se krajem 19. stoljeća, sultan Abdulhamid poklonio Tajib efendiji.
Ekipa agencije Anadolija posjedila je dom Nusrete Fetahović, kako bi čuli priču o rahmetli Tajib efendiji, za kojeg porodica veli kako je bio veoma skroman i dobar čovjek. Kako je svoj radni vijek posvetio predavanju u medresi, a potom je bio i direktor, uvijek se brinuo o đacima, tada zvanim softama, koji nisu imali novaca ili nisu dolazili iz imućnih porodica. Uvijek bi im nosio hranu i odjeću iz svoje kuće, ali i onu koju je skupljao od drugih.
Tajib efendija Saračević rođen je u Sarajevu 1863. godine, a 1879. godine otišao je u Istanbul na studije u Cifte kursumli medresu u naselju Fatih u evropskom dijelu grada. Tada je, pretpostavlja porodica, i dobio odlikovanje od sultana Abdulhamida, a na njegovom dvoru pronašao je i ženu. Vasvija – koja je bila porijeklom Bošnjakinja i koja je, zajedno s polubratom, ostala siroče – sa Tajibom je došla u Sarajevo kada joj je bilo samo deset godina. Kada je stasala za udaju, on ju je oženio i s njom imao petero djece.
“Otac je bio veoma skroman i ništa nam nije pričao, ni za taj orden nikome nije rekao. Majka je imala deset godina najviše kad je došla ovdje. Uvijek je plakala kad je došla iz Turske, jer je došla u starinsku bosansku kuću. Govorila je kako su oni u Istanbulu nosili duge anterije i papuče s malim petama, a njoj su jednog dana to u avliji sve iscjepali da ne nosi, jer je to moderno i muslimanke to, navodno, ne smiju nositi. Plakala je i plakala, pa je morala nositi stvari kao oni”, prisjetila se Tajibova najmlađa kći Nusreta priča koje je slušala od majke.
U kući se pričao turski, pa ga je tako i Nusreta naučila. Sjeća se kad je prvi put otišla u Istanbul s majkom, da posjete njenog polubrata koji je ostao u palati Dolmabahce da radi. Tada je naučila i turski.
Veliki humanitarac
“Meni je bilo četiri godine. Mama kaže da sam ja stalno šutila. A onda kad sam se vratila u Sarajevo, kaže da sam rekla ‘Mama, vallahi billahi, ovdje sve Bošnjaci’ na turskom. Kako su oni govorili tada, onda sam i ja s njima nastavila”, kazala je Nusreta.
Tajib efendijin najmlađi unuk i Nusretin sin, Emir Fetahović, ne sjeća se dede, osim njegove dženaze. Kaže da je imao tri godine kada je on umro, ali se sjeća kako su ga ljudi od kuće Begove džamije, pa poslije do Grlića brda gdje je sahranjen, na rukama nosili.
“Dedo je bio veliki humanitarac. Bio je imućan, imao je velike posjede, a najpoznatiji je bio po tome što je svoj imetak stvarno dijelio i šakom i kapom. Tadašnje Sarajevo ga je smatralo veoma učenim čovjekom”, istakao je Fetahović.
Sin Tajib efendije, Mensur Saračević, otac najstarijeg unuka Teufika, boravio je u Istanbulu često kod daidže, a veze s Turskom porodica i dalje održava, pa danas Fetahovićev stariji sin Benjamin studira u Turskoj, kao stipendista te države.
Porodica bi voljela i kada bi imali priliku da pronađu polubrata svoje nane, Zekija Gozena, koji je ostao u Istanbulu i radio u Dolmabahceu. Gozen je imao jednu kćerku Nedaret, koju bi porodica voljela pronaći, kako bi ponovo uspostavili vezu s njima.
“Zeki Gozen je stanovao na Bešiktašu. Znamo da je bio upravnik u svoje vrijeme i pretpostavljamo da je radio do sredine pedesetih godina prošlog vijeka”, istakao je Fetahović.
Sjećanje
Teufik Saračević prisjetio se i mnogih anegdota, koje je slušao o svom dedi. Većina njih veže se za njegovu dobrotu, kada je pomagao siromašnima. Jedne godine, u Drugom svjetskom ratu, neki je musliman došao u Sarajevo, izbjeglica, a kako nije imao svoj dom, Tajib efendija mu je dao ključeve i poklonio kuću.
“Imam i njegov sat, koji mjeri dva vremena, tursko i evropsko. Dedo je na Palama imao veliko imanje, oko četiri hiljade duluma. Dedo je početkom Drugog svjetskog rata otišao gore da ga obiđe, četnici su ga uhvatili i opljačkali, a on se jedva vratio u Sarajevo. Otišao je u čaršiju i rekao sahadžijama da, ukoliko neko donese sat na popravku, da ga je on izgubio. Došla je neka žena sa Pala i donijela sat sahadžiji da proda, a on je rekao da mora zvati komšiju da mu pomogne u procjeni. Kada se vratio sa dedom, žena je već pobjegla, a sat se njemu vratio”, ispričao je Teufik Saračević.
Porodica čuva sjećanje na Tajib efendiju, iako žale što nisu imali priliku da saznaju više o njegovom životu. Kažu da danas pričaju o svemu, kako bi buduće generacije znale više stvari o svojoj porodici.
Nažalost, sjećanje na Tajiba efendiju izblijedjelo je i u muzeju Gazi Husrev-begove biblioteke. Iako orden stoji izložen u stalnoj postavci muzeja, niko ne zna više detalja o njemu. Znaju da ga je sultan Abdulhamid dao Tajib efendiji, ali iz kojih razloga, nije poznato. Na papiriću koji je bio sakriven u kutiji ordena, stoji da je priča o ordenu zapisana kod Mustafe Mulalića, nekadašnjeg šefa muzeja, koji ga je i donio u biblioteku davne 1968. godine. Kako se ne zna ni gdje je on sada, kao ni zapisana priča, čini se da će orden Tajib efendije ipak ostati misterija.
