9. novembra 1989. Bio je to magičan trenutak. Od nesrećne birokratske formulacije u ranim večernjim satima da “sloboda putovanja stupa na snagu odmah” – pa do pada Zida tokom noći. Za samo nekoliko sati, život Nijemaca i Evropljana se promijenio. Dogodila se istorija. Komunistički DDR je implodirao pod pritiskom demonstracija i odbjeglih. Pad Zida je bio kraj DDR-a, iako je njemačko ujedinjenje ostvareno tek godinu dana kasnije. Država bez Zida i bodljikave žice, koja je dozvolila svojim građanima da slobodno putuju, nije više imala razloga da postoji – ako se izuzme njena veza sa Varšavskim paktom i istočnim blokom.
No, Sovjetski Savez – na čijem čelu se nalazio reformista Gorbačov – uzdržao se od primjene sile, baš kao i komunistički vlastodršci u Istočnom Berlinu. “Kinesko rješenje”, poput masakra na Trgu nebeskog mira u Pekingu, bilo je isključeno. 9. novembra 1989. mirovni pokret više nije bio brutalno ugušen kao 1953. u DDR-u, 1956. u Mađarskoj ili 1968. u Čehoslovačkoj. Pad Zida je bio završetak mirne revolucije Istočnih Nijemaca.
9. novembar je bio dan sreće i suza. On je emotivno pogodio Nijemce. Izazvao je zaboravljena i potisnuta osjećanja, želju za ujedinjenjem na obje strane, želju za slobodom na Istoku. Bio je to pravi trans koji je obuzeo Nijemce i građane Berlina. Osjećaj sreće, zbog kojeg smo svi tada bili van sebe. Dan neopisivih osjećanja koji je pokazao da ni 40 godina podjele nisu mogle da ubiju osjećanje međusobne pripadnosti – što je većinu nas iznenadilo. Nastala je i izvanvremenski lijepa rečenica Vilija Branta: “Sada srasta ono što jedno drugom pripada.” Ali bilo je to srastanje koje nije bilo usmjereno ni protiv koga – a prije svega ne protiv susjeda. Mirna revolucija je usidrila Njemačku u središtu Evrope.
Ustanak Istočnih Nijemaca je bio usmjeren protiv komunističke diktature, protiv tutorske države koja je sve regulisala. Bio je to ustanak za jednu otvorenu zemlju u kojoj ljudi više ne žive u zatočeništvu. Zbog toga je glavni bio zahtjev za slobodom putovanja; zahtjev za smanjenjem upliva države nije bio tako jak. I zato je prava ironija istorije to što je želja Nijemaca na Zapadu i Istoku za “jakom državom koja se stara o građanima” dio zajedničke političke DNK ponovo ujedinjene Njemačke. Pobuna “protiv države” bila je pobuna protiv “onih gore” ali ne i pobuna za otvoreno društvo.
Njemačka je, poslije 9. novembra 1989, postala protestantskija, istočnija, ideološki mekša i manje kontroverzna, a može se reći i – više lijevo orjentisana. Na čelu države je dvoje Istočnih Nijemaca: predsjednik Joahim Gauk i kancelarka Angela Merkel. Na njima se vidi otisak iskustva iz DDR-a. To nekima ponekad i smeta. Ali, to jeste normalna politička svakodnevica, koja ne dijeli Istok i Zapad. Unutrašnje jedinstvo je odmaklo dalje nego što mnogi misle. A počelo je zajedničkim osjećanjem sreće 9. novembra 1989.
