Da li će i aktuelni sirijski čelnik Bashar al-Assad uskoro pobjeći u Venecuelu
Poduga je lista državnih lidera koje su zbog revolucija, vojnih udara, narodnih ustanaka i sličnih razloga morale napustiti svoju zemlju.
Kako podsjeća novinar agencije Anadolija (AA), predsjednik Tunisa Zeynel Abidin Bin Ali je na samom početku Arapskog proljeća 2011. godine, a poslije 23 godine vladavine, pobjegao u Saudijsku Arabiju.
Iranski šah Muhammed Riza Šah Pehlevi, koji je na vlasti došao 1941. godine, napustio je Iran poslije Islamske revolucije 1979. godine. Nakon boravka u Egiptu, Meksiku i Alžiru otišao na liječenje u Sjedinjene Američke Država (SAD).
Nakon vojnog udara u Egiptu kralj Faruk je 26. jula 1952. godine morao napustiti zemlju, te je nastavio život u Italiji.
Kada je Libija 1951. godine postala nezavisna, kralj Idris I (Sidi Muhammed Idris El Mehdi es-Senusi) osigurao je snažnu vlast, ali ga je, 18 godina kasnije, u septembru 1969. godine, s vlasti svrgnuo pukovnik Muammer Gaddafi. Kralj je potom imigrirao u Egipat.
Šah Muhammed Zahir Šah bio je na vlasti u Afganistanu od 1933. do 1973. godine.
On je1964. godine uspostavio i monarhiju. Međutim, 17. jula 1973. godine na vlast je došao general Muhammed Davud Hana, pa je Šah Muhammed Zahir Šah morao pobjeći u Italiju.
Lider Azerbejdžana Ebulfez Elcibey odigrao je značajnu ulogu u borbi za nezavisnost zemlje, nakon čega je 1992. godine izabran za predsjednika države. No, zbog političkih tenzija u zemlji pobjegao u selo Keleki u Nahcivanu, gdje je rođen.
Lider Perua Alberto Fujimori, koji je bio na vlasti između 1990-2000. godine, zbog korupcije je morao napustiti zemlju i imigrirati u Japan.
Zamjenik predsjednika Iraka Tarik el-Hasimi je zbog planiranja atentata na premijera Nuri el-Malikija izbjegao u susjednu Tursku. Askar Akayev, koji je 15 godina bio na vlasti u Kirgistanu, morao je zbog pritisaka opozicionih partija izbjeći u Moskvu. Opozicija ga je optužila da su njegova kćer i sin bili izabrani za poslanike u državnom parlamentu.
Nakon njega, na vlasti u zemlji je došao lider opozicije Kurmanbek Bakiyev koji je na sličan načina, a nakon narodnog ustanka 7. aprila 2010. godine, izbjegao u Bjelorusiju.
Nakon 20-tak mjeseci borbi i krvorpolića u Siriji, sada su sve oči uprte u predsjednika zemlje Baashara al-Assada jer su se pojavile tvrdnje da bi i on, kao i drugi lideri iz prošlosti, mogao pobjeći iz svoje zemlje, i to u Venecuelu.
