Naime, 31. jula 1993. godine, pripadnici Hrvatskog vijeća odbrane odveli su 54 prozorska Bošnjaka iz logora u Srednjoj školi Prozor na područje Crnog vrha, te ih tamo povezali ih žicom, odnosno kablom poljskog telefona.
Krećući se preko Makljena prema položajima Armije RBiH, nastojeći da korištenjem „živog štita“ probiju linije branilaca, bojnovnici HVO su gornuli u smrt 23 osobe. Ostali su se uspjeli osloboditi bijegom u šumu.
Do danas za ovaj zločin niko nije odgovarao.
Ratni reporter Akif Agić, neposredno nakon ovih užasnih događaja, razgovarao je sa Ramizom Pilavom, jednom od preživjelih iz „živog štita“.
Knjiga “Svjedoci zla”, koja će uskoro izaći iz štampe, a čiji su autori legendarni ratni reporter iz Gornjeg Vakufa Akifa Agića i novinara Faruka Vele, donosi ekskluzivne ispovijesti, dokumente, fotografije, stenograme, intervjue. Oni dokazuju, iako to zvanične hrvatske vlasti do danas negiraju, neosporno učešće regularnih snaga Republike Hrvatske u napadima na jedinice jedine legalne vojne sile u to vrijeme, Armije RBiH, kao kako i zašto je hrvatska agresija zaustavljena. Knjiga dokumentira i brojne zločine.
U povodu ovosedmičnog izricanja presude u slučaju „Prlić i ostali“, bh. informativni servis INS prenosi ovaj razgovor, kao svjedočanstvo zločina koji su činjeni u pokušaju stvaranju tzv. Herceg-Bosne.
Iskaz je autentičan i kao takvog ga prenosimo javnosti:
Akif Agić: Slobodni dijelovi prozorske opštine ili, bolje rečeno, dijelovi koje kontrolišu jedinice ARBiH su rejoni Sćipa, Here i Kute. A kakva je sudbina muslimana koji su preostali u gradskom jezgru Prozora i ostalim dijelovima opštine koje kontrolišu postrojbe HVO-a, malo se zna.
Međutim, izlaskom i bijegom ljudi koji su pravom srećom tu, ponovo među svojim najbližim, potražit ćemo odgovor. Ovdje sa nama je jedan od boraca Armije RBiH koji je nedavno izbjegao.
Akif Agić: Kako se zovete?
Ramiz Pilav: Pilav Ramiz.
Akif Agić: Ramize, kad ste izbjegli?
Ramiz Pilav: Izbjegli smo ima petnaestak dana.
Akif Agić: Znači Vi ste od prije petnaest dana ponovo na slobodnoj terioriji. Kad ste zarobljeni prvi put?
Ramiz Pilav: Prvi put smo zarobljeni 26-og, šestog mjeseca. Naime, 26. 7. je bio mjesec dana po mome logorovanju u srednjoškolskom centru u Prozoru.
Akif Agić: Ramize, jeste li se odmorili?
Ramiz Pilav: Pa, eto, jesmo fala Bogu, mislim kad dođeš na ovu slobodu odma’ osjetiš… malo je i za odmor i za sve.
Akif Agić: Mi smo sredstvima informisanja javili da je na Crnom vrhu bio „živi štit“.
Ramiz Pilav: Jeste.
Akif Agić: Šta je od toga istina?
Vezani smo za ruke, za vratove, toliko koliko je bilo razmaka jedan između drugog. Ništa nije bilo razmaknuto, sve je vezano jedno uz drugo. Morali smo ići bosi po kupinjaku, malinjaku, po granju. Kud je najgore onuda nas je gonilo.
Akif Agić: Kada je to bilo? To je bilo poslije zauzimanja (Crnog vrha od strane) Armije?
Ramiz Pilav: Poslije zauzimanja Crnog vrha.
Akif Agić: I oni su došli? Gdje ste vi tada bili?
Ramiz Pilav: U Srednjoškolskom centru (Prozor).
Akif Agić: I koliko je bilo ljudi zatočeno u Srednjoškolskom centru?
Ramiz Pilav: Oko dvjesta.
Akif Agić: I kako su došli?
Ramiz Pilav: Došli su: „Treba, momci, sedamdeset ljudi da ide kopat“.
Akif Agić: Jesu li vas prozvali imenom i prezimenom?
Ramiz Pilav: Ne, bilo je upiranja prstom, ti-ti… Mislim tu je gledano po faci, kako se ko kome svido.
Akif Agić: U što su vas utovarili?
Ramiz Pilav: Utovarili su nas u one aute teretnjake od “Viteksa”, mislim “Dekaorativa Viteks” piše na njima, znam ih i poznati, vozače koji su bili.
Akif Agić: Koji su vas … sjećate li se nekoga?
Ramiz Pilav: Sjećam, ondale sa Ometala, Brizdar Franjo, koji nas je vozio do na Makljen.
Akif Agić: I kako je dalje bilo, gdje su vas vozili?
Ramiz Pilav: Vozili su nas asfaltom do kafane Ive Dole, do njegove kafane. Tu su odvojili. Na jednom autu je bilo 20, na ovom 50 (ljudi), a s ovim još su produžili preko livada. Produžilo je nas 50 tamo. Onda su nas na jednu, kad smo došli, na obližnju ledinu…
Akif Agić: To je na Makljenu?
Ramiz Pilav: Na Makljenu. Onda su kazali: „Iziđite“. Izišli smo. E, išli smo jedno stotinjak metara i opet naprijed. E sad izujete, kaže, cipele i čarape. Mi smo tu izuli, onda hajde opet naprijed. Kad smo mi stigli gore, onda smo vidjeli golema vojska da se nalazi, veliki broj mislim u toj šumi.
Akif Agić: Bojovnika, je li?
Ramiz Pilav: Bojovnika HVO-a. Mi ništa nismo vidjeli što se tiče od Armije BiH, ništa mi još nismo vidjeli…
Akif Agić: Znači gore su oko vas bili bojovnici. Je li bilo boraca Hrvatske vojske?
Ramiz Pilav: Tu su najviše bili iz Rumboka, iz Rumboka mislim koje znam po faci, školske kolege, radne kolege i tako. Iz Rumboka najviše sve su to bili i oni su nas već počeli maltretirat, šta ja znam. Jedan je bio onde, mene baš pita za burazera. Kaže: „Burazer ti je, čujem, pobjeg’o“. Sad, pitao je, da li imam ja veze s njim il’ nemam, da sam znao!?
Ja sam se tu branio na taj način da ni o čem’ nisam znao, jer ja živim u Prozoru, a burazer u Lapsunju, jer mislim. I tu, ništa mi nije. Onada je jednog kolegu izazvao: „De ti sad reci, brko, koliko vas je pobjeglo i ko je pobjego?“. I on je njemu nabroj’o ko je otiš’o i mislim onda su nas počeli vezat.
Akif Agić: Kako? Vezivali su vas za ruke i za …?
Ramiz Pilav: I vezali su nas za ruke, ‘vako pozadi; sad moje ruke i ovog kolege ruke dolazile su tu 5-6 cenata jedan do drugog i sve je povezano. 50 ljudi sve je vezano tako jednim kanapom od početka stroja do kraja.
Akif Agić: Da?
Ramiz Pilav: Mislim žicom od telefonskog, ovoga telefona što se razvodi po položajima, onom žicom je povezano. A kasnije su povezali, mislim kad su povezali ruke, onda su povezali oko vratova, sve jednog do drugog isto tako, onda su to povezali i okrenuli nas naprijed. Morali smo da idemo naprijed i da govorimo šta se gdje nalazi ispred tebe, samo ovako…
Akif Agić: A oni su bili iza vas?
Ramiz Pilav: A oni su se nalazili iza nas, na dva metra, na tri, na pet metara, kako koji.
Akif Agić: I vi ste bili na brisanom prostoru?
Ramiz Pilav: Mi smo najprije bili, kad smo povezani, u šumi, na jednom putu. Onda su nas gonili na brisani prostor, a nekad rubom šume, jer kako je njima pasalo, da oni imaju zaklon. Tako su nas gonili. Nekad malo iziđemo na ledinu, nekad rubom šume ,jer gonili su nas kud je najveće granje i najveći kupinjak, kud je god ružno bilo hodat’, jer smo bosi bili, tuda su nas gonili.
Akif Agić: Da li su pucali iza vas?
Ramiz Pilav: Iza nas su pucali i ubijali su, sve ovi što su poginuli i gore ostali, to su ubijani, sa zada, od strane HVO-a.
Akif Agić: Ko je njih odvezivao, kako su oni ostajali, kako ste ih vi kasnije vozili dalje?
Ramiz Pilav: Oni su odredili jednog dečka, Behaima Šabića mislim, da on odveziva, ove što su ostajali tu, što su ubijani i ranjeni i mrtvi. Oni su njih ostavljali tu kod jedne bukve.
Akif Agić: Je li bilo ranjenih?
Ramiz Pilav: Bilo je ranjenih. Ranjen je moj komšija Hazim i još jedan dedo s Kleka. Bilo ih je baš pored mene samog… Ali, pored mene stvarno nije bilo mrtvih, nego sve su pored mene ranjeni, a iza mene na 10-tak, 15-tak metara, ovi su sve bili mrtvi. A slabo je bilo ranjenih što se tiče toga…
Akif Agić: Koga ste još poznali tu od poginulih?
Ramiz Pilav: Poznao sam prvo svoga brata, pa…jer nisam smio gledat toliko pozadi jer w3cstriktno moralo gledat’ ovako (pokazuje pravo). A ja sam slučajno tada pogledao na stranu i vidio kad je bio baš plač i jauk. Morali smo govorit: „Ne pucajte, ubit će te nas!!!“. Nisu borci Armije pucali u nas, nego su pucali ovi s leđa, iz HVO-a, mislim, al’ mi smo morali govorit jer nas je tako gonilo da govorimo.
Akif Agić: Gdje vam je brat bio vezan? Vi ste bili na početku?
Ramiz Pilav: A on je tamo pri kraju, on je bio pri kraju, a ja na početku jer ja sam peti-šesti po redu bio, mislim, na početku.
Akif Agić: Znači vidjeli ste mrtvog brata?
Ramiz Pilav: Slučajno sam tada, mislim, vidio sam da mu krv curi, da je ubijen… I kasnije kad sam izbjego u šumu pit’o sam komšiju. Kažem, svak’ ide, samo moga brata nema… Kaže on, šta da ti krijem, jer sam ga ja odvezao i sklonio… Nije živ, ne trebate se sekirat da će ga zarobit živog.
Akif Agić: Šta je dalje bilo kad su pucali?
Ramiz Pilav: Kad su pucali gonili su nas dole prema… Pitali su da li vidite rovove, da li vidite vojsku? Mi smo govorili da ne vidimo, mada, ipak, smo nešto i vidjeli od svega toga, ali smo govorili da ne vidimo. Ovi dečko je, koji je bio, jer ih je bilo desatak, na početku je bilo i dvadesetak, ali svaki put što niže dole sve ih je manje i manje s nama jer kad smo se približili skoro polovici kilometraže, te koju smo mi putovali, od tog vrha prema rovovima. Taman polovicu te putanje smo mi prešli, ovi dečko je govorio, borac HVO-a, da idemo ispred. Vidite li, pitao je. Ne vidimo… Onda, kaže, obrni se ‘vamo iza. I sad ovi kraj koji je bio zadnji, nalazio je se prvi. A tu je se nalazio i ovaj dečko što je bio odrišen (odvezan), i on je skočio njemu (pripadniku HVO-a) za vrat, jer je on ostao sam tu, ovi borac HVO-a. On je njemu skočio i puškom ga je prigušio pri vratu i pošo ga gušit.
On je onda govorio: „Upomoć, braćo, pomozite“. E, onda smo mi počeli odrišit ruke i bježat kud koji mili moji, da nam je samo da vidimo da će biti selameta. Ako Bog da velim bježi pa ako-ako. Kad smo se domakli dole do šume preko livade, puzili smo. Ja sam jednog dečka vuk’o desetak metara, nisam mogo više, na vratu, jer me je toliko steglo bilo.
Ja sam se mor’o povratit, odršit oko vrata, to sam skin’o s glave, onda sam se ispravio, jer više nisam mog’o, od žeđi i gladi… Nisam mog’o više ni puzat, iznemog’o. Ja sam se usto, ‘vako sam trč’o, bilo je jedno 50-tak metara, što se tiče one livade i one čistine… Odomak’o sam se od šume dole, bacio se i odahnio dva-tri puta.
Opet se se ust’o i vidim da ima selameta. Onda smo krenuli prema Voljevcu i Boljkovcu dole jer znamo da dole se ne mere naći uporište HVO-a i samo da može biti to muslimansko uporište jer se muslimanska sela dole nalaze. Privor. Onda smo krenuli dole prema Privoru preko šuma. Putovali smo taj dan, uveče smo se kutarisali oko pola sedam, a izbio sam oko ponoći u Voljavac.
Nigdi nit’ sam odmar’o, nit’ sam jio, ni pio, nit sam nalazio na vodu, što se tiče toga, dok nismo dolazili u Voljavac.
Napili smo se vode, ljudi su nas fino smjestili, dali večerat, spavanje. Onda smo ujutro ustali i išli kod ljekara jer ja sam stvarno onaj, nisam mogo ni na nogu. Bio sam pokvario prst al’ brzom intervencijom ovog doktora iz Jablanice, koji se nalazi ovdje u Sćipima, tada je dolazio u Mačkaru tamo u Voljevac i onda je on brzom intervencijom napravio mi prst i ruku.
Isto neku dasku mi stavio i svezali i mor’o sam odma’ ić’ u Jablanicu za slikanje i postavljane gipsa. I, eto, u Jablanici su mi rekli da je noga uredu, a ruka da je pukla kost i odma’ su mi gips stavili, koliko sad opet za dva-tri dana opet moram, ako auto naiđe, opet na kontrolu u Jablanicu.
Akif Agić: To je Ramiz Pilav koji je bio u „živom štitu“ na Crnom vrhu…
