Sada je pitanje: Šta trebam uraditi/biti da bih se kvalificirala kao ljudsko biće? Koliko mogu vidjeti, živim kao i drugi normalni ljudi. Volim, mrzim, plačem, smijem se, griješim, učim, sanjam, povređujem i mene povređuju, volim pizzu, gledala sam Titanic šest puta, sviđa mi se Bradly Cooper, razbolim se, ponekad pričam loše šale kojima se samo ja smijem i posljednji put kada sam se pogledala u ogledao – izgledala sam kao ljudsko biće.
Jedina razlika je u tome što je okupatorski narod došao niodakle da zahtijeva isključivo vlasništvo nad mojom zemljom na kojoj su vjekovima živjeli moji preci. Počeli su vršiti etničko čišćenje nad mojim narodom. Moj jedini grijeh je što sam ustala i borila se za svoju izgubljenu zemlju i za sve što je meni drago.
Poslušala sam Ameriku
Svijet me optužio za terorizam samo zato što nisam pristala na to da me ubiju kao životinju. Ali i životinja bi se borila za svoj život. Poslušala sam Ameriku i izašla sam na izbore; glasala sam za stranku koja je ispunjavala moja očekivanja. A onda su me kaznili zbog prakticiranja te iste demokratije kojoj su me učili. Nisam shvatila da moderna definicija demokratije pretpostavlja biranje stranke koju je Amerika odobrila, a ne one koju većina birača želi.
Kao rezultat toga, držali su me pod okrutnom blokadom i bila sam predmet sistematskog izgladnjivanja, godinama zaključana na sićušnom dijelu zemlje, izoliranom od ostatka svijeta. U tom periodu završila sam školovanje i dobila univerzitetsku diplomu, učeći za završne ispite uz svijeću i pišući čitave istraživačke radove rukom. Često sam provodila duge školske dane bez dovoljno novca da kupim hranu, jer moj otac, inženjer, nije imao s čime graditi.
U roku četiri godine diplomirala sam s velikim snovima. Nažalost, bili su veći od moje stvarnosti. Nisam imala posla, bez obzira na moj veliki potencijal. Ustala sam i borila se za ono što sam smatrala svojim temeljnim pravom, a što je ostatak svijeta nazivao terorizmom. Moja Gaza, koju su iscrpili siromaštvo i izolacija, pretrpjela je i tri smrtonosna rata tokom manje od decenije od izraelske okupacije, čija je vojska naoružana do zuba oružjem za masovno uništenje, a koje su platili američki porezni obveznici.
I svijet ponovno krivi mene što se branim sa svojim skromnim i često ismijavanim ručno napravljenim oružjem. Svakog dana ubijaju desetke Palestinaca, a ja gledam kako su moji djetinjstvo i mladost protraćeni u boli i krajnjoj bijedi – i još me svijet označava kao teroristu. Terorista sam jer se borim za svoja osnovna prava koja su svima drugima zagarantirana bez ijedne prolivene kapi krvi i bez njihovog proglašenja nečovječnim.
Nisam vidjela raketu
Dvadeset i sedam dana mog kratkog života ukradeno mi je tokom najljepših godina mog života, kako se to obično kaže. Provela sam ih gledajući svoje najmilije kako ginu, jer u očima svijeta nisu dovoljno ljudska bića, i provest ću još mnogo godina oporavljajući se od trauma rata, umjesto da gradim karijeru. Ako preživim ovaj rat, željela bih da svijet zna da nikada nisam vidjela raketu niti sam je skladištila u svojoj kući.
Budite uvjereni da me nisu koristili kao ljudski štit!
Dok pišem ovaj članak, majka je rekla ocu da nam je nestalo plinskih boca, a već danima nemamo vode i struje.
Još nisam shvatila kakav sam zločin počinila da moram podnositi ovakvu vrstu bijede. Pitam se kakav je osjećaj biti ljudsko biće.
