Švicarska štampa piše o Balkanu. Dva ciriška dnevnika razmatraju predlog ministra odbrane da se smanji broj švicarskih vojnika na Kosovu, a povodom jedne knjige analizira se i situacija u Bosni i Hercegovini.
Ciriški Tages ancajger se pozabavio temom smanjivanja broja švicarskih vojnika na Kosovu.
„Urednik rubrike za inostranstvo i poznavalac Balkana Enver Robeli objašnjava zašto to nije dobra ideja”: „Od prije 17 godina, švicarski vojnici se na Kosovu angažuju za mir i stabilnost. Sada bi njihov broj trebalo da bude smanjen. Ministar odbrane Gi Parmelen će tražiti da umjesto 235, tamo bude 165 vojnika”.
Poznavalac Balkana Enver Robeli smatra da to ne valja i konstatuje da „Kosovo nije politički stabilno”.
Prema njegovim riječima, tamo postoji sukob između vlade i opozicije, a s druge strane, Rusija je doprinijela destabilizaciji više balkanskih zemalja.
„Rusija”, tvrdi Robeli, „pokušava da spriječi pristup Crne Gore NATO-paktu i torpedira približavanje Srbije Evropskoj uniji.
Iz švicarskog ugla, smanjenje broja vojnika bi bio loš spoljnopolitički signal. Švicarci služe kao graditelji mostova između različtiih etničkih grupa i važan su oslonac NATO na planu logistike”. Slijedeće godine će se, kako kaže Robeli, Kosovo naći pred posebnim izazovima. Tada će, naime, specijalni tribunal podići prve optužnice protiv bivših boraca UČK.
„Ako dođe do hapšenja visokih kosovskih političara, moglo bi da dođe do nereda. U takvom okruženju je uloga vojnika NATO i Švicarske veoma važna”, a ako nastane vakuum, Iskoristiće ga – Rusija. „G. Putin ne želi da gradi demokratiju na Balkanu, već da tamo širi nered.”
Dnevnik Noje cirher cajtung smatra da bi „gašenje svjetla” na Kosovu „bilo fatalno” – odnosno, da ne bi bilo dobro da se švicarski vojnici povuku sa Kosova. A ima političkih snaga koje to traže.
„Kada politički duhovi u Bernu uzavru, a ne radi se o biznisu oko naoružavanja, onda su tema sigurno misije (švicarske) armije u inostranstvu. Od završetka Korejskog rata 1953, Švicarska se i sa vojnim personalom zalaže za mir u svijetu – uvijek sa legitimacijom UN, u homeopatskim dozama i u skladu sa važećom doktrinom o neutralnosti. I pored toga, stalno se javlja otpor: fundamentalni ljevičarski pacifisti odbacuju takve misije, baš kao i desničarski izolacionisti, koji upravo u misiji švicarskih vojnika na Kosovu vide kamp u kome se zapravo trenira pristup NATO-savezu.”
„Savezno veće zna kakvo je raspoloženje u parlamentu i zato, kada je riječ o budućnosti mirovnih snaga na Kosovu, predlaže kompromisno rješenje: misija „Sviskoj” bi trebalo da bude produžena do 2020, a broj vojnika će postupno i u malim razmjerama da se smanjuje. To je politički razumno i ispravno. Situacija na Kosovu se od završetka rata 1999. bitno poboljšala…”
Autor navodi da se Švicarska zapravo uklapa u opšti trend smanjivanja broja vojnika KFOR. Ali, „kompletno i brzo povlačenje koje traži Švicarska narodna stranka, bilo bi fatalno:
„Situacija je politički osetljiva posebno na severu Kosova”. „A neutralna Švicarska koja nije član NATO a jeste domovina oko 150.000 Kosovara u egzilu i uživa veliko povjerenje stanovništva – i to pripadnika svih naroda”.
