„Ugled misije, koja je na Kosovu od proglašenja nezavisnosti 2008, bio je narušen još mnogo ranije. Državni tužioci su se razbacivali izjavama o ‘hvatanju krupnih riba’ i tako pobudili u javnosti očekivanja koja nikada nisu ispunjena. Od pojave optužbi za korupciju, kaže Meuči, u toku je lov na vještice – pokušaji da se misija i njeni službenici zastraše. Ko stoji iza njih? Meuči izbjegava odgovor. Ovo društvo je podriveno organizovanim kriminalom – mnogo je onih u čijem je interesu da skandalizacija Euleksa potraje.“
U tekstu se dalje prenose riječi gradonačelnika Prištine Shpenda Ahmetija koji se žali da mu Misija pruža premalo podrške i da je inicirao desetine istraga zbog korupcije, ali da sve zapinju. Umjesto da državni tužioci stanu u red pred kancelarijom gradonačelnika i uzimaju slučajeve u obradu, postavljaju se kojekakva pitanja i odmjeravaju rizici, a podnošenje tužbi se stalno odgađa.
„Euleksovi državni tužioci, koji su nadležni za najteže slučajeve, nisu ništa bolji. Oni zaziru od pokretanja istraga protiv visokih političara. Pravna pitanja se očas posla pretvaraju u politički problem. Misija očigledno ne želi da preduzme ništa što bi moglo da ugrozi političku stabilnost Kosova. Zato je političko vođstvo zemlje praktično nedodirljivo.“
„Za političku elitu, Euleks i ograničena suverenost Kosova su dio cijene koju je trebalo platiti 2008. za odvajanje od Srbije. To nikada nije zaista ugrozilo krug moćnih. Jer, moćnici su još misiji UN, koja je Kosovom upravljala od 1999. do 2008, jasno stavili do znanja da se o redu i poretku ne staraju njeni predstavnici, već bivši gospodari rata iz oslobodilačke armije UČK. Ljudi kao što su Hashim Thaçi i Ramush Haradinaj bili su i ostali gospodari vanrednog stanja i samim tim i faktički suveréni.“
Autor teksta napominje da je, i pored svih kritika na račun misije UN i Euleksa, namjera da se etablira prije svega prava država koja funkcioniše – bila ispravna. Ona je, piše, bila preduslov za demokratski razvoj i formiranje institucija te privredni rast (koga nema). Tek ispunjenjem tih uslova bi „i pravosuđe došlo u poziciju da djelotvorno zaštiti zagarantovana prava građana i investitora te moćnike drži u šahu“. No, „eksperiment nije uspio“. Navode se i riječi šefa misije Meučija da je tokom šest godina ipak izrečeno 550 presuda, a da su u toku i istrage protiv nekih vrlo uticajnih ljudi. Da je i policija vrlo uspješna – posmatrano čak i u međunarodnim okvirima. No, autor izvlači bilans: „Neosporno je da u šesnaest godina od završetka rata nije uspijelo suzbijanje malog sloja koji se na vlasti drži bogaćenjem i podmićivanjem, uz pomoć zaštitnika i zastrašivanja“.
