“Ljudi su mi otpočetka govorili da dijete nije moje, ali mislio sam da me zezaju. Mali je rođen kad sam bio u misiji u Siriji, a priznao sam ga odmah nakon povratka kući. Viđali smo se često i kad smo partnerica i ja prekinuli troipolgodišnju vezu.
Plaćao sam i dalje svaki mjesec 750 kuna alimentacije, sve dok, zbog sumnje koja me stalno mučila, nisam dao dječakovu slinu na DNK analizu. Pokazalo se tačnim ono što su mi govorili, da mu ja uopće nisam biološki otac”, kaže 41-godišnjak, vojna osoba, iz jednog sela u Varaždinskoj županiji u Hrvatskoj, koji je dobio sudsku presudu protiv bivše partnerice i maloljetnika za kojeg je šest godina mislio da mu je sin. Tužio ih je tražeći povrat 52.500 kuna koje je od 2009. do kraja 2014. godine uplaćivao za uzdržavanje djeteta, piše Večernji list.
“Ona nije znala da sam dao slinu na analizu u jednu kompaniju u Zagrebu. Platio sam 2370 kuna, a nalaz koji je stigao za mjesec dana bio je negativan. Nazvao sam je da joj kažem za nalaz, a ona je bila toliko drska da je preko telefona zatražila da umjesto 750, plaćam 900 kuna mjesečno.
Naravno, odbio sam, a kad je podigla tužbu zbog neplaćanja alimentacije, otišao sam i ja advokatu”, kaže.
Kako prva DNK analiza nije mogla biti priznata kao dokaz na sudu, određena je nova, kojoj su se podvrgli sve troje. Rezultat je bio isti.
Općinski sud u Varaždinu presudio je nedavno da mu bivša partnerica i dječak moraju isplatiti 52.500 kuna, zatezne kamate i troškove. Ne muči ga, kaže, to što je bivša partnerica na suđenju rekla da mu ne može vratiti novac jer kao samohrana majka s dvoje djece živi od 2600 kuna mjesečnih prihoda.
“Ona je samo prijavljena na minimalac, a ispod stola dobiva ostatak plaće. Ne zanima me kako će mi vratiti novac, kojeg se ne mislim odreći. Osim toga, dobiva od jednog muškarca alimentaciju za prvo dijete. Navlačila me godinama i ne mislim popustiti. Kad sam se vratio s misije, dao sam joj 2000 kuna, a svake zime kupio sam im i četiri kubika drva za ogrjev iako nismo zajedno živjeli”, napominje. S dječakom je lani, kad je saznao da mu nije biološki otac, prekinuo kontakte.
“Samo bi mu naštetilo. Bolje je da se više ne viđamo”, smatra.
Često je na terenu, a kad se prvi put vrati kući, otići će, kaže, u matični ured provjeriti je li izbrisano njegovo ime u rubrici o dječakovu ocu. Ko mu je pravi otac, ne zna.
