Mnoge Nijemce interesira da vide šta se to dešava u uredima Vlade, kakav je osjećaj sjesti u borbeni avion ili nekom od ministara postaviti pitanje. Proteklog vikenda imali su priliku za to, pa je oko 150.000 posjetitelja iskoristilo dan “otvorenih vrata” i posjetilo urede njemačke vlade u Berlinu.
Bolna prisjećanja
Šta Nijemci mogu uraditi ili šta bi trebali uraditi da pomognu izbjeglicama da pronađu novi dom? Komičarka i TV voditeljica Enissa Amani prisjeća se svojih prvih godina boravka u Njemačkoj. Njena obitelj je u Njemačku doselila 1985. godine, bježeći od političkog progona u Iranu. Amani se živo sjeća vala nasilja prema tražiteljima azila ranih 90. godina.
“U to vrijeme saznala sam da je kuća u kojoj su živjeli Turci, u Solingenu, zapaljena. Još sam bila djevojčica i to me je jako uplašilo”, kaže Amani. Mjesecima nakon toga patila je od noćnih mora, te se često pitala da li su samo Turci u opasnosti ili pak i Iranci?
Sada ova 31-godišnja njemačka državljanka ulaže napore za pomoć izbjeglicama koliko god to može – organizira kampanje prikupljanja pomoći, te na društvenim mrežama pokreće inicijative za pomoć ljudima u nevolji. Kada u medijima vidi prizore sa desničarskim ekstremistima, prisjeti se loših osjećanja koja je imala kao djevojčica.
Primjer anti-rasizma
Gerald Asamoah imao je također slična iskustva. U Njemačku je došao iz rodne Gane 1990. godine, kao 12-godičnji dječak. Volio je nogomet, počeo ga trenirati i dospio do njemačke Bundeslige. Nakon što je dobio njemačko državljanstvo 2001. godine, postao je i prvi nogometaš iz Afrike koji je ušao u njemačku nogometnu reprezentaciju. “U to vrijeme sam se često pitao da li sam uopšte dobrodošao i da li ću ikada biti prihvaćen kao jedan Nijemac?”
Usprkos negativnim iskustvima u Njemačkoj, kaže da se osjeća kao kod kuće. “Bio sam i napadnut, no jasno mi je da me ljudi, koji su mi važni, prihvataju takvog kakav jesam”, kaže Asamoah. Baš zato je danas aktivno angažiran u projektima protiv rasizma. i drago mu je da je i sam primjer otpora prema rasizmu.
Razmišljati izvan granica
Enissa Amani, komičar Gerald Asamouh i dvostruka olimpijska šampionka Katarina Witt smatraju da je Njemačka dom za sve ljude, bez obzira na boju kože. Tome u prilog ide i činjenica da oko 16 miliona Nijemaca vuče korijene iz imigranstkih obitelji.
Komičar marokanskog porijekla Abdelkarim ne doživljava očiti rasizam svaki dan, ali ga primjećuje. Primjećuje da ljudi u vozu čestu ne žele sjesti pored njega.
“Ako neko i sjedne pored mene, to je obično student, mlad čovjek, koji još uvijek vjeruje da su ljudi dobri, ili pak neki stranac kojem je svejedno pored koga će sjesti”. Abdelkarim je ogorčen količinom nasilja prema izbjeglicama u Njemačkoj danas.
Nulta tolerancija za rasizam
Katarina Witt također osuđuje dešavanja u Heidenau, posebno napade na izbjegličke centre u tom gradu. “Stvari koje su za mene i za mnoge druge ljude sasvim normalne, za neke druge su neprihvatljive”. Ona poziva na politiku nulte tolerancije prema rasizmu i naglašava da bi ljudima, koji pomažu izbjeglicama, u tome svakako trebalo pomoći. Svi koji pomažu ili žele pomoći izbjeglicama, kaže Witt, trebali bi se okupiti i formirati veliku skupinu za pomoć kako bi pokazali da je, kako kaže Katarina Witt, “naša zemlja normalna”.
