Govoreći o tevbi (pokajanju), poznati islamski učenjak, imam En-Nevevi je, u komentaru Muslimove zbirke hadisa, rekao: “Tevba znači povratak Allahu i napuštanje puta koji izaziva Allahovu srdžbu, tj. puta zablude.’’ Odnosno, tevba je vraćanje i okretanje od onoga što Allah prezire, bilo to javno ili tajno djelo.
Ona je spasonosna uputa i izbavitelj iz tuge i očaja. To je životvorni izvor svakog dobra i sreće, na dunjaluku i na ahiretu. Tevba je prvi, središnji i posljednji stepen na putu ka Allahu, početak i kraj svakog vjernika. U islamskoj literaturi, kad je riječ o pokajanju od grijeha, koriste se dva termina: tevba i istigfar (traženje oprosta od Allaha), tako da mnogi misle da su to sinonimne riječi, što nije tačno. Tevba je širi i općenitiji pojam od istigfara i ona u sebi sadrži ono što je vezano za prošlost, sadašnjost i budućnost. Kajanje zbog griješne prošlosti, ostavljanje grijeha u sadašnjosti i odluka da se pokajnik više neće vraćati tim grijesima u budućnosti. A istigfar znači trenutačno traženje oprosta za počinjene grijehe, a Allahov oprost, ako se dogodi, podrazumijeva pokrivanje grijeha, nesramoćenje i zaštitu od kazne za počinjene grijehe. Česta je pojava da ljudi čine istigfar i traže oprost za grijehe, a ne kaju se i ne čine tevbu. Dakle, tevba u sebi sadrži istigfar, a istigfar u sebi ne sadrži tevbu. Vrijednosti tevbe ne mogu se izbrojati. Tevba je uzrok sticanja Allahove ljubavi, ona donosi svjetlo u srce i briše tragove grijeha. Zatim, tevba je uzrok spuštanja kiše, pojačanja fizičke i duhovne snage, berićeta u imetku i djeci. Onaj ko iskreno učini tevbu kao da nije ni činio grijehe. Tevba je put uspjeha na dunjaluku i na Ahiretu. Ona je uzrok ulaska u Džennet i spasa od Vatre, kao i pokrivanja i brisanja grijeha i njihovo pretvaranje u sevabe i dobra djela.
Ljudski je griješiti, ali je šejtanski ustrajavati u grijehu
Svaki čovjek je grješnik i potreban je tevbe. Jednim korakom se približavamo Allahu, a drugim udaljavamo od Njega. Nekada smo svjesni Njegove svemoći i nadziranja, a nekada nas opet nemar savlada pa upadnemo u grijeh. Na to aludira hadis u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Svaki čovjek je grješnik, a najbolji su oni grješnici koji se kaju.’’ (Tirmizi).
Nekada čovjek kaže: “Ja tražim sreću, želim spas i nadam se oprostu za svoje grijehe, ali ne znam put ka sreći i ne znam kako početi? Ja sam poput utopljenika koji doziva nekog ko će mu pružiti ruku spasa. Jednostavno, želim tračak nade i svjetlo u mraku koje će mi pomoći da izađem iz ovog mračnog tunela. Ali gdje je put i gdje je izlaz?” Čovječe, znaj da je tevba izlaz i ona je put spasa. Ona simbolizira ljestve kojima se stiže do cilja. Na tebi je samo da kreneš tim putem i čut ćeš odgovor: Ja ću sigurno oprostiti onome ko se pokaje i uzvjeruje i dobra djela čini, i koji zatim na Pravom putu istraje. (Taha, 82.) I ne samo to, već Allah poziva sve ljude, vjernike i one koji to nisu, da krenu putem tevbe. Uzvišeni je objavio: Reci: “O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta i on je milostiv.” (Ez-Zumer, 53.).
Nema ništa čišće od suza pokajnica i ništa nježnije od srca pokajnika. Zbog toga je Omer, r.a., preporučio druženje s njima, rekavši: “Sjedite sa pokajnicima, njihova srca su najnježnija i namilostivija.” Tevba od najvećeg pokvarenjaka i grješnika može načiniti najiskrenijeg vjernika i najpobožnijeg čovjeka.
Fudajl ibn Ijad je bio drumski razbojnik koji je bio zaljubljen u svoju komšinicu, i kada je jedne noći došao pod njen pendžer, čuo je starca kako uči ajete iz sure El-Hadid: Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kad se Allah i Istina koja se objavljuje spomene, i da oni ne budu kao oni kojima je još davno data Knjiga pa su srca njihova, zato što je proteklo mnogo vremena, postala nemilosrdna, i mnogi su od njih nevjernici. (El-Hadid, 16.). Ovi ajeti su dirnuli Fudajla u srce, zatim se sjetio svojih propusta i grijeha i počeo je plakati. Bile su to suze iskrene tevbe iz očiju koje su bile ubijeđene u Allahovu milost. Nakon toga, on se posvetio traganju za islamskim znanjem i postao je jedan od najpoznatijih učenjaka i pobožnjaka svoga vremena.
Vrata tevbe su otvorena, a gdje su pokajnici
Allah, dž.š., je iz Svoje neizmjerne milosti ostavio vrata tevbe otvorenim do Sudnjega dana i učinio ih polaznom tačkom povratnicima u okrilje Allahove milosti. Ebu Musa el-Eš’ari prenosi hadis u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah pruža Svoju ruku noću da oprosti onima koji su griješili danju, i pruža Svoju ruku danju da oprosti onima koji su griješili noću, i tako će biti dok sunce ne izađe sa zapada.” (Muslim). Komentirajući ovaj hadis, imam En-Nevevi je rekao: “Ovaj hadis je jasan dokaz da, kada bi čovjek ponovio grijeh stotinu, pa i hiljadu puta, i svaki put se pokajao, Allah bi primio njegovu tevbu i izbrisao grijehe. Isto tako, ako bi se od svih grijeha pokajao samo jedanput, opet bi mu tevba bila ispravna.” Osim toga, Allah je obećao primiti tevbu, pa makar pokajnik bio nevjernik, munafik, otpadnik, zulumćar, veliki grješnik. Komentirajući kur’anski ajet iz sure Ez-Zumer: Reci: ‘’O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta i on je milostiv”, Ibn Kesir je u svom Tefsiru spomenuo predaju od Ibn Abbasa koji je rekao: “Allah poziva na tevbu one koji smatraju da je Isa, a.s., bog, one koji smatraju da je on Božiji sin, one koji smatraju da je Uzeir Božiji sin, zatim one koji kažu da je Allah siromašan i da je Allahova ruka stisnuta, one koji su govorili da je Allah jedan od trojice, i svima im kaže: Zašto se oni ne pokaju Allahu i ne zamole oprost od Njega, ta Allah prašta i samilostan je. (El-Maide, 74.). Zatim, poziva na tevbu i pokajanje onoga koji je govorio: “Ja sam gospodar vaš najveći.” (En-Naziat, 24.). I onaj ko ljudima ubacuje sumnju u pogledu primanja tevbe i baca ih u očaj u pogledu Allahove milosti, on je zanegirao ono što je Allah objavio.”
Ne odgađaj tevbu
Čovječe, do kada ćeš odgađati pokajanje u iščekivanju da ćeš postići ono čemu se nadaš, do kada ćeš sam sebe obmanjivati da će ti kazna ipak biti odgođena, i do kada ćeš živjeti u nemaru u odnosu na smrt koja te čeka? Zar ne znaš da će ono što rađaš (djeca) ponovo biti vraćeno u zemlju, da će ono što gradiš biti porušeno, da će ono što sakupljaš nestati, a da će ono što si uradio, u knjizi pohranjeno biti, i da će te čekati na Sudnjem danu. Čovječe, koliko si dana uzalud potrošio, koliko si u njima obaveza prema Allahu izostavio, koliko si dženaza ispratio, pa zar ti nisu pouka oni koji su otišli s dunjaluka? O ti koji si u nemaru proveo mladost i zbog silnih grijeha otjeran sa kapije milosti! Ako si u mladosti bio nemaran, a u starosti odgađao tevbu, pa zar nije vrijeme da ponovo zakucaš na vrata milosti i nade?! O ti koji si zaboravio na ugovor koji je tvoja duša dala prije nego se sa tvojim tijelom spojila! Znaš li ti ko je Onaj koji ti je najljepši oblik dao, ko je Onaj koji te je učinio uspravnim i podario ti sluh, vid i razum, ko je Onaj kojem ideš u susret s grijesima, a On ti ih pokriva, ko je Onaj Kome si zaboravio zahvaliti, a On te ne kažnjava zbog tvoje nezahvalnosti?! Do kada ćeš se suprotstavljati toliko da to nikako ne bi trpjeli tvoji roditelji, i zbog čega bi te prijatelji davno ostavili? Vrati Mu se dok još možeš i pokaj se, jer On je Milostivi, Samilosni i On iskreno pokajanje prima, i znaj da je Allahova dobrota prema onome ko se pokaje neizmjerna.
Prenosi se od Ebu Hurejre da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Svaki pripadnik moga ummeta ući će u Džennet, osim onih koji odbiju.” Upitali su: “Allahov Poslaniče, a ko to može odbiti?” Odgovorio je: “Ko mi se bude pokoravao ući će u Džennet, a ko mi bude nepokoran taj je odbio.” (Buharija). Ovaj hadis je radosna vijest svim vjernicima da će ući u Džennet, osim skupine koja to ne bude željela, ne zbog toga što nema potrebe za njim, već zbog nepoznavanja puta koji njemu vodi i zbog davanja prednosti prolaznim blagodatima nad vječnim džennetskim užicima. Zato požuri sa tevbom, jer vjerniku nema rahatluka niti odmora osim pod džennetskim drvom Tuba. Znaj da je tvoj najbolji dan, onaj dana kada si se pokajnički vratio Allahu, i znaj da se Allah više raduje tevbi od onoga koji ju je učinio. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Allah se raduje tevbi jednog od vas, više nego čovjek koji izgubi devu u pustinji na kojoj je njegova hrana i voda, pa je onda nađe.” (Buharija i Muslim). A Jahja ibn Muaz govorio je: “Smatram da je najviše obmanut onaj koji ustrajava u griješenju a nada se oprostu bez pokajanja, onaj koji očekiva Allahovu blizinu bez pokornosti, onaj koji očekiva da će mu iz džehennemskog sjemena niknuti džennetski plodovi, onaj koji traži kuću vječnog užitka u griješenju i onaj koji se nada nagradi bez djela. Ko voli Džennet, on ostavlja strasti, a ko se boji Vatre, on ostavlja grijehe.’’
Razlika između brisanja (tekfira) i oprosta (magfireta) grijeha
Govoreći o tevbi, Ibnul-Kajjim el-Dževzi je, između ostaloga, rekao: “Termini: tekfir (pokrivanje i brisanje grijeha) i magfiret (oprost grijeha) u Kur’anu se spominju zajedno i pojedinačno. Zajedno se spominju u suri Ali Imran u 193. ajetu: “Gospodaru naš, oprosti nam grijehe naše (fagfir lena zunubena) i pređi preko hrđavih postupaka naših (ve keffir anna sejjiatina).” Dakle, u ovom ajetu se spominju četiri termina: zunub, sejjiat, magfiret i tekfir. Termin zunub znači velike grijehe, a termin sejjiat male grijehe za koje slijedi otkup ili keffaret koji je od istog korijena kao i riječ tekfir. Dokaz da su zunub veliki, a sejjiat mali grijesi, nalazi se u 31. ajetu sure En-Nisa: Ako se budete klonili velikih grijehova, onih koji su vam zabranjeni, Mi ćemo preći preko manjih ispada vaših (nukeffir ankum sejjiatikum) i uvest ćemo vas u divno mjesto. Na to upućuje i hadis u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Pet namaza, džuma do džume, ramazan do ramazana, brišu (mukeffirat) grijehe koji se između njih počine, ukoliko se čovjek sustegne od velikih grijeha’’ (Muslim). Termin magfiret je sadržajniji i potpuniji od termina tekfir, zbog toga se magfiret koristi uz velike, a tekfir ili brisanje, uz male grijehe. Magfiret znači zaštitu i čuvanje, a tekfir pokrivanje i brisanje. Na osnovu rečenog, postaje jasno zašto se vjernicima koje snađu nevolje i iskušenja, obećava tekfir, tj. brisanje grijeha, a ne i magfiret. U hadisu stoji: “Neće vjernika snaći nikakvo iskušenje, kao što su briga, tuga i druge neprijatnosti, pa čak ako ga trn ubode, a da mu Allah neće obrisati (keffere) pogreške.’’ To znači da se magfiret ili oprost svih grijeha ne veže uz iskušenja i nedaće, već samo uz tevbu ili pak dobra djela kojih ima toliko da se grijesi utope u njima, poput mora, kojem ne smeta ako u njega upadne neznatna količina nečistoće. Bilo kako bilo, grješnici imaju tri velike rijeke u kojima mogu da se očiste od grijeha na dunjaluku, a ako to ne uspiju onda moraju proći kroz džehennemsko čistilište da bi se očisitili. To su: rijeka tevbe, rijeka dobrih djela i rijeka iskušenja. Kada Allah želi čovjeku dobro onda mu omogući da se “okupa” i očisti u jednoj od ovih rijeka.
Želim se pokajati, ali kako?
Kada te opterete grijesi i kada se uvjeriš da nema sreće u slijeđenju strasti i danonoćnom orgijanju, i kada poželiš da se vratiš svome Stvoritelju, u okrilje Njegove milosti, ako ne znaš kako se pokajati i odakle početi, evo ti nekoliko korisnih savjeta kako ćeš to učiniti. Prvo što trebaš učiniti je tzv. čišćenje nijjeta. To znači da tvoj nijjet i namjera da se pokaješ, budu iskreni i isključivo u ime Allaha. Onima koji se iskreno žele pokajati, Allah olakša put tevbe i čuva ih od grijeha, kako stoji u suri Jusuf u 24. ajetu: I ona je bila poželjela njega, a i on bi nju poželio da od Gospodara svoga nije opomenu ugledao – tako bi, da odvratimo od njega izdajstvo i blud, jer je on uistinu bio Naš iskreni rob. Zatim, pokajnik mora stalno vršiti samoobračun, jer ga on podstiče na dobro, a udaljava od zla i pomaže mu da maksimalno nadoknadi ono što je propustio. Samoobračun čovjeka čini iskrenim i ne da mu da se uzoholi i da ponovo posrne. Istinski pobožnjaci su konstantno vršili samoobračun i nikada se nisu obmanjivali svojim dobrim djelima niti su se samo na njih oslanjali. Tako se prenosi za Muhameda ibn Vasi’a da je često govorio. “Kada bi grijesi imali miris, niko mi se zbog njihovog neprijatnog mirisa ne bi mogao približiti.’’ A Junus ibn Ubejd je govorio: “Nekada razmišljam o stotinu dobrih osobina i svojstava, i pokušavam ih naći kod sebe ali mi to ne polazi za rukom.” Džafer ibn Zejd je o poznatom pobožnjaku Siletu ibn Ešjemu, ispričao sljedeće: “Bili smo u jednom pohodu u Kabulu, a s nama je bio i Sile ibn Ešjem. Kada je pala noć ljudi su potražili mjesto gdje će se odmoriti i spavati. Ja sam želio da pratim Sileta ibn Ešjema i da vidim kako će on noć provesti. Za razliku od ostalih koji su poslije jacije odmah polijegali, on je otišao u obližnji šumarak i klanjao. Iznenada je, dok je on stajao u namazu, odnekuda došao lav i prišao mu, ali se Sile nije ni pomjerio. Kada je predao selam, okrenuo se prema lavu i rekao: ‘Zvijeri, idi i potraži sebi hranu na drugom mjestu!’ I gle čuda! Lav je podvio rep i pobjegao. Nakon toga, Sile je nastavio da klanja noćni namaz sve do zore, a onda je sjeo i zahvaljivao Allahu u dovi, govoreći: ‘Gospodaru moj, molim Te da me sačuvaš od Džehennema, jer, ovakvi grješnici kao što sam ja, stide se da Te mole za Džennet.’ Kada je svanulo on se ponašao kao da se ništa nije desilo i nikome ništa nije rekao. A ja sam se i dalje čudio onom što sam vidio.’’ Zatim, ono što trebaš učiniti jeste da napustiš loše društvo koje je bilo uzrok tvog skretanja s puta Istine i griješenja prema Allahu. Jer, ukoliko to ne učiniš, makar ti njih ostavio i ne činio grijehe koje oni čine, znaj da oni tebe neće nikad ostaviti i da će te pokušat vratiti na stazu griješenja i nemorala. Uzvišeni je objavio: Allah želi da vam oprosti, a oni koji se za strastima svojim povode žele da daleko s Pravog puta skrenete. Sljedeći savjet je da razmišljaš o katastrofalnim posljedicama grijeha i kazni koja grješnika čeka na ovom i na budućem svijetu, kao i o nagradi koja te čeka i zove da se pokaješ i pridružiš karavani srećnika. Zatim, budi uvijek zauzet nečim korisnim, nemoj besposličariti i trošiti vrijeme uzalud, jer bi te nezauzetost i besposličarenje, uz pomoć prokletog šejtana, mogli ponovo navesti na grijeh i povratak u loše društvo. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Većina ljudi je obmanuta u pogledu dvije blagodati i ne koristi ih kako treba: zdravlje i slobodno vrijeme.’’ (Buharija). I na kraju, uvijek radi suprotno od onoga na šta te poziva tvoja strast. Nakon šejtana, najveći čovjekov neprijatelj je njegov nefs (duša koja je sklona zlu) i njegova strast. Allah, dž.š., je upozorio na opasnost strasti, objavivši: Kaži ti Meni, hoćeš li ti biti čuvar onome koji je strast svoju za boga svoga uzeo? (El-Furkan, 43.).
Uvjeti za ispravnost tevbe
Da bi tevba bila ispravna i iskrena moraju se ispuniti uvjeti koje ćemo u nastavku spomenuti. Prvo, da tevba bude učinjena iskreno u ime Allaha. U Kur’anu stoji: Ali oni koji se pokaju i poprave i koji čvrsto Allaha prihvate i vjeru svoju u Allaha iskreno ispolje, bit će s vjernicima, a Allah će sigurno vjernicima veliku nagradu dati. ( En-Nisa, 146.). Drugo, da pokajnik u potpunosti ostavi grijehe koje je činio, jer onoga ko ustrajava u grijehu čeka loš završetak. Prenosi se da je Malik ibn Dinar rekao: “Imao sam komšiju koji je bio ogrezao u grijesima. Ja sam ga posjetio kada je bio na smrtnoj postelji i rekao mu: ‘Pokaj se Allahu, možda će ti se smilovati, izliječiti te i grijehe ti oprostiti.’ Odgovorio je: ‘Daleko je to prijatelju! Približilo se ono što će neminovno svakom doći. Ja sam skoro mrtav čovjek i teško meni zbog života kojeg sam proveo u grijehu i sam sebe upropastio. Pokušao sam sada, u ovom stanju, da se pokajem, ali sam čuo glas koji me je rekao: -Mnogo puta smo ti davali priliku i prihvatali tvoje obećanje, a ti si svaki put iznevjerio obećanje.’” Treće, kajanje zbog počinjenih grijeha. Abdullah ibn Mes’ud prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Osjećaj kajanja u duši, zbog grijeha, je u stvari tevba.’’ (Ibn Madže). Četvrto, odluka da se više neće vraćati griješenju. Rekao je Hatimul-Esam: “Tevba treba da te probudi iz nemara i da te podsjeti na veličini i opasnost grijeha i Allahovu dobrotu što ti ih je oprostio i pokrio. Budi od onih koji se više ne vraćaju na grijeh kao što se pomuženo mlijeko ne može vratiti u vime. Iskreni pokajnik treba učiniti četiri stvari: da čuva jezik od ogovaranja, zavidnosti i lažnog govora, da ostavi loše društvo, da se stidi Allaha kada se sjeti učinjenih grijeha i da se stalno priprema za smrt. Ako to ispuni, Allah mu uzvrati sa četiri dobra: zavoli ga, oslobodi grijeha kao da ih nije ni činio, čuva ga od šejtana i on nema mogućnost da ga zavodi kao nekada i zaštiti ga od Vatre.” Peto, vraćanje i nadoknađivanje štete ako su greške učinjene prema ljudima. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko ima neki dug prema nekome u pogledu njegove časti ili nečeg drugog, neka zatraži halal i oprost prije nego dođe Dan kada neće koristiti dinari i dirhemi. Ako bude imao dobrih djela uzet će se i dati onome kojem je učinio zulum, a ako ne bude imao dobrih djela, uzet će se od loših djela onoga kome je nasilje učinjeno i natovariti zulumćaru.” (Buharija i Muslim).
Kako ćeš znat da li ti je Allah primio tevbu?
Nema sumnje da bi svaki pokajnik želio znati da li je njegova tevba uistinu primljena. Tek tada bi se osjećao sretno i zadovoljno i naprosto bi dobio krila i podsticaj da ustraje na Pravom putu. Onaj kod koga se nađu sljedeći znakovi, može zasigurno računati da mu je Allah primio tevbu: Da nakon tevbe bude bolji nego što je bio prije nje, da stalno strahuje od povratka na griješenje, da u svojim očima uveličava grijehe koje je činio, bez obzira što se od njih pokajao. Prenosi se da je Ibn Mes’ud rekao: “Vjernik na grijeh gleda kao na brdo koje će se svakog časa strovaliti na njega, a razvratnik na grijeh gleda kao na mušicu koja mu je pala na nos, pa je on zamahom ruke otjera.” Neki učenjaci su kazali: “Ne gledaj u sićušnost grijeha već u veličinu Onoga prema Kome si zgriješio.” Zatim, da tevba učini pokajnika skrušenim i poniznim pred Allahom, jer Allah voli Svoje ponizne robove, koji Ga srcem, dušom i jezikom veličaju, bez oholosti, samodopadljivosti, bez želje za pohavlom i bez vrijeđanja i omalovažavanja drugih ljudi. Kod koga nije stanje kako je opisano, bolje mu je neka obnovi svoju tevbu.
