Kako vrijeme prolazi i dolaze neke nove mlađe generacije mijenja se i njihovo shvatanje o događajima iz savremene historije.
U ubrzanom protoku informacija, podložna je i historija manipulacijama. Toga je bilo i ranije, nije to nikakvo novo otkriće. I istinu je rekao turski pjesnik Mehmet Akif Ersay – da se historija ponavlja i da ljudi ne znaju izvući odgovarajuće pouke iz nje.
Ljudi su podloženi zavjerama vremena. To je, nažalost, istina. Baš zbog toga, djecu i omladinu treba voditi na mjesta stradanja, kako bi empatijski razumjeli povijesni trenutak. Ne samo zbog kulture sjećanja, već zbog poštovanja svih nevinih žrtava. Nama, sretno živima, njihova sudbina treba biti pouka.
Dužnost za buduće generacije
Genocida u Srebrenici treba se uvijek prisjećati. Dužnost budućih generacija je da pamte i ne zaboravljaju. Zbog poštovanja, uvijek trebamo posjetiti mjesta stradanja. To dugujemo svim nevinima. Da se uvijek, i iznova, prisjetimo njihovog plača i jecaja. To je znak živućeg sjećanja. Da posjetom, dolaskom, ošutimo genocid.
Prošle godine odštampan je Priručnik za nastavnike historije. Urađen je i zbog želje pojedinih roditelja, jer neki od njih i jesu izgubili svoje najmilije u BiH u periodu od 1992. do 1995. godine. On obrađuje četiri nove nastavne jedinice kojih i nema u udžbenicima – vojna opsada Sarajeva, svakodnevni život u Sarajevu i ugrožavanje humanitarnog prava, etničko čišćenje i zločini počinjeni na području BiH od 1992.-1995. i genocid u Srebrenici.
Uče da bi pamtili, a ne mrzili
S pravom je i čuvena ona G. Santayanaova izreka:
„Oni koji se ne mogu sjetiti prošlosti, osuđeni su da je ponove“.
Nijednoj novoj generaciji djece, bez obzira da li su Bošnjaci, Srbi ili Hrvati nijedan novi sličan rat ne treba. Zato to i uče, da bi pamtili, a ne mrzili. Jer, kada pamte, znači da imaju samilosti prema onima koji više nisu među živima, prema svim nevinima. Jer, i treba da znaju da je među ubijenima bilo i djece. Zato se i sjećaju onih koje je odnijela hladna smrt i crna zemlja. A, odnijela ih je za sva vremena. Zar to trebaju da zaborave?
Ono što je žalosno, a što je istina je što i dalje ima likova koji opravdavaju zločine. Valjda je to tako zbog podrške lažnih autoriteta čija je jedina želja „mržnja“. To je zaostavština paradoksa kojom se neki varvarski ponose u vremenu lažne savremene demokratije.
Svjesni toga, preživjeli svjedoci nasuprot njima imaju ljudsku potrebu da iznose istine. To je lijek čovječnosti nasuprot poricanja zločina. U pravu je posve kustos Memorijalnog centra Srebrenica Hasan Hasanović što strahuje da neke mlađe generacije mogu genocid i da zaborave. On zato, kao svjedok užasa i golgote koje je kao devetnaestogodišnjak proživio ima potrebu da mlađima priča o onome što je proživio.
Nijemi i dalje govore
I zaista, njegova riječ je vjerodostojnija i izaziva šutnju kod učenika, nasuprot činjenica iz Priručnika. Jer je živuća i ima više uticaja na mladog čovjeka.
Ako se on nije umorio od svoje priče koju ponavlja s razlogom već mnogo godina, onda ne trebaju ni oni koji ga slušaju tokom kratkog posjeta. On ne može da zaboravi 11. juli 1995. godine. I ne smije, jer bi tada izdao samoga sebe i sve bijele nišane koji nijemo, svojim postojanjem, i dalje svjedoče. Hasan i riječju i knjigom održava sjećanje na genocid u Srebrenici. To je živuća borba koja još traje.
On s razlogom djeci i govori, da, kada god mogu, opet i iznova posjete Potočare. On spomene i Hatidžu Mehmedović, koja je i nakon preseljenja na ahiret, još uvijek njegova heroina i inspiracija. Jer, zna i sam koliko je ova hrabra žena voljela djecu i koliko im se uvijek radovala tokom posjete Potočarima, još za vrijeme njenog života.
Zato djeco, u okviru terenske nastave, kad god možete dođite i posjetite Srebrenicu. Jer, to je poštovanje prema nedužnima, to je borba održavanja sjećanja, nasuprot utopije. Svi mi dođemo i odemo, a nišani ostaju.
Oni i dalje svjedoče, a nijemi i dalje govore…
