Nostalgično sjećanje na Dan mladosti.
Praznik koji se u zemlji SFR Jugoslaviji, ubijenoj prije dvadeset šest godina i to od strane političara koji ni do danas nisu ni pred jednim sudom u Evropi kažnjeni za taj zločin, decenijama slavio kroz višemjesečne manifestacije desetina, možda i stotina hiljada mladih iz svih krajeva te zemlje, pripada generacijama bliskim mojoj.
Današnji mladi rođeni su ili u ratovima vođenim u toku ubijanja Jugoslavije, ili nakon njih. Oni o tom prazniku ne znaju gotovo ništa, ukoliko im jedan od praroditelja nije bio učesnik bar dela tih manifestacija. Srećem ih neretko na ulicama bh. gradova i uvek sa istom mladalačkom ozarenošću već izboranih lica pričaju zagrcnuto svoja sećanja na svoj Dan mladosti. Onaj, koji im je obeležio mladost i učinio da je pronesu negde duboko zapretenu kroz pakao ratova koji su iza njih… Verujem da sa istom iskrom, u ponekad umornim očima, prenose sećanja i svojim unucima.
A tim unucima, današnjoj mladosti, u sedam zemalja nastalih ubistvom Jugoslavije, niko nije posvetio ni jedan praznik. Oni ga prosto nemaju. U toku ubijanja Jugoslavije njeni dželati ubijali su sve što je moglo podsećati na nju. Genocid, urbicid, kulturocid i knjigocid bili su praćeni uništavanjem sakralnih objekata, a kada zločincima sve to nije izgledalo dovoljno, odlučili su ubiti i tuzlansku mladost baš na Dan mladosti, 25. maja 1995.
Od te godine tog datuma uvek sam tužna i u mislima sa roditeljima tuzlanske mladosti, kao i sa roditeljima hiljadušeststotinadva ubijena deteta u Sarajevu za vreme opsade, kao i sa onima čiju su decu ubili u Vukovaru, Srebrenici, Prijedoru, Mostaru, Konjicu i svim ostalim stratištima na kojima je mladost stradavala. Za njih ću danas šaputati stihove svog velikog prijatelja, i još većeg pesnika, Izeta Sarajlića, koji kao da ih je za svu ubijenu mladost pisao:
… Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.
Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi.
Mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti…
I biće to samo za moju dušu. A šta od toga ima današnja mladost? Ko o njoj brine? Znam šta su im sve oduzeli, a oni (mladi) ni ne znaju, ali ne znam šta su im dali nekadašnji ratni profiteri (ako ne i zločinci!), a današnji političari, uglavnom opranih biografija, i njihovi vazali? Jesu li to dve škole pod jednim krovom, kao eufemizam za segregaciju koje više nema ni u Južnoafričkoj Republici; razdvojenost umesto zagrljaja; ukidanje Darvinove teorije; fašistička ideologija predaka koju prenose na potomke; fakulteti koje plaćaju a iz njih izlaze polupismeni; fabrike iz kojih raste korov, radna mesta koja ne mogu nikada dobiti ako nisu guzonjini sinovi, ali, zato za utehu mogu naći na ulici dilera droge u svako doba…
Eh, mladosti današnja, kada biste se bar jednom, eto, recimo na Dan mladosti svojih predaka, trgli iz letargije znali biste da ne mora biti tako, da je nekada bilo bolje, i da svako novo bolje za sebe možete i morate izboriti samo sami, znali biste to, sigurna sam, i sledećih dana, sve dok to bolje ne ostvarite. Lažu vas da ne možete!
Samo treba da imate petlju!
NVO Gariwo, kao producent, poklanja za Dan mladosti korisnicima N1 TV odu građanskoj hrabrosti, pesmu: Imaj petlju!
Dr. Svetlana Broz je unuka Josipa Broza Tita. Direktorica je organizacije GARIWO. Autorica je brojnih eseja i publikacija o građanskoj hrabrosti, predavač je u zemlji i inostranstvu, istaknuta je aktivistkinja protiv ksenofobije, nasilja, rata, kao i etničkih, rasnih i vjerskih podjela, promotor je ljudskih prava, različitosti i vrijednosti ljudskog društva.
