Mussolini je kao kristalna čaša puna opojna vina. Ne želite potratiti ni kap, a ne želite, iz straha da vam se ne prolije, ni ispiti sve odjedanput.
U tom vinu, u tom prijateljstvu, želite uživati kao gurman, svim osjetilima, egzaltirano je o talijanskome vođi Benitu Mussoliniju pisala holandska spisateljica Ellen Forest, jedna od nebrojenih uglednih europskih dama koje su ga posjećivale u rimskoj palati Venezia dok je bio na vrhuncu moći, i političke, a i one prozaičnije. Nema žene koju nije očarao, poglavito svojim očima koje su bile poput vučjih, piše Diane Ducret u knjizi “Žene diktatora”. Pa je tako princeza Paula de Saxe-Holstein poslije susreta s njime govorila da “muškarac koji se tako smiješi ne može biti zao”, još jedna spisateljica, Margarita Fazzini, uspoređuje ga s Napoleonom, piše “Jutarnji list”.
Prva odbijenica
Međutim, trebalo je proći mnogo vremena da Benito Mussolini postane uspješan kod nježnijega spola, nije to baš oduvijek teklo glatko, čemu je, izvan svake sumnje, ponajviše pridonijela njegova filozofija koja se najzornije odlikuje u rečenici: “Masa, kao i žena, stvorena je da je silujete”.
Prvu veću odbijenicu dobio je početkom dvadesetoga stoljeća od stanovite Vittorine, sestre svoga školskog kolege. Zavodio ju je polagano, temeljito i nježno, pismima punima žara i buketima ljubičica, ali kada je kucnuo čas da te pripremne radnje konkretizira licem u lice, mladi se Benito naprosto smrznuo. Dočekao ju je pred ulazom zgrade u kojoj je radila, ali je ostao nijem. Pokazalo se da je Vittorina imala sreće, jer je otprilike u isto doba, 1901., u svom rodnom selu Doviji Benito Mussolini pokazao dijametralno suprotnu narav svoga ljubavničkog karaktera.
Zaljubio se, naime, u svoju mladu susjedu Virginiju B. i kada je selo jednom prilikom bilo prazno, Mussolini je zaskočio nesretnu djevojku.
“Uhvatio sam je na stubištu. Gurnuo sam je u kut, iza vrata, i obljubio sam je. Pridigla se, plačna i ponižena, i izvrijeđala me kroza suze. Rekla je da sam joj ukrao čast. Ne poričem. Ali o kojoj mi to časti govorimo?”
Mussolini je, inače, izgubio nevinost godinu ranije, i to za novac. Prijatelj Benedetto Celli odveo ga je u Forli, u četvrt prostitutki, a kako nisu imali mnogo novca, javna kuća koju su odabrali bila je, najblaže rečeno, nižeg ranga.
Kao 18-godišnjak (rođen 29. jula 1883. godine u mjestu Dovia di Predappio, u pokrajini Emilia Romagna, kao sin kovača i učiteljice) Benito Mussolini planirao je pobjeći iz rodnoga kraja. Nakon gimnazije upisuje visoku školu za učitelja. U februaru 1902. stvarno se i zapošljava kao učitelj u susjednome selu i počinje se oblačiti isključivo u crno, nosi šešir širokog oboda i dugački plašt. Ženama se to sviđa, primijetio je. Bježeći od skromnog učiteljskog života (a i moguće regrutacije), Mussolini odlazi u Švicarsku, gdje živi kao lutalica, spava ispod mosta i preživljava od nadničarskih poslova.
Pošto se uklopio među useljeničke sindikaliste, pojavio se 1904. na 33. obljetnici Pariške komune u Lausanni, gdje je govor držala Angelica Balabanova, strahovito obrazovana 36-godišnja Ukrajinka, plemkinja podrijetlom i komunistica izborom. Iako je na tom skupu bio i Lenjin, Angelicu je fascinirao jedan drugi muškarac.
Bijedan izgled
“Prvi sam put vidjela ljudsko biće tako bijedna izgleda. Kaže da je socijalist, ali čini mi se da o socijalizmu ne zna mnogo”.
Balabanova postaje njegova mentorica, a kada Mussolini nakon dvije i pol godine samoizgnanstva odlučuje poći natrag u Italiju. Godine 1912. izborio se za mjesto urednika lista Avanti!, dnevnih novina talijanske Socijalističke partije, ali posao nije prihvatio dok nije dobio garanciju da će mu Angelica biti zamjenica.
U međuvremenu, zavest će i djevojku koja će mu postati zakonita supruga, Rachele Guidi. U jesen 1909., nakon što se nekoliko mjeseci bezuspješno udvarao malodobnoj Rachele koja je radila u gostionici njegova oca, gdje je svima pokazivala “svoja veličanstvena prsa”, odlučio je isforsirati njezinu neodlučnost.
“Ako me ti ne želiš, bacit ću se pod tramvaj”. Potom je sličan argument upotrijebio s Racheleinom majkom: “Vidite ovaj revolver, gospođo Guidi? Ako me Rachele opet odbije, jedan je metak za nju, a pet za mene. Pa birajte!”. Iako se silno trudio dobiti Racheleinu ruku, tvrdio je da je nije volio.
“Za nju gotovo nikad nisam imao ljubavi. Samo tjelesnu privlačnost. Jer je bila lijepa djevojka, sočna, dobro građena i, kako se ono veli, fin komad žene. Nikad među nama nije bilo ni razumijevanja ni komunikacije.”
Požrtvovna Dasler
Mussolini je 1909. u Trentu imao kratku vezu s Austrijankom Idom Dalser. Obožavala ga je do te mjere da se na jednom putovanju bacila na njega da ga zaštiti od bodeža militantnog socijalista. Kad je Mussolini osnovao Il Popolo d’Italia, nedostajalo mu je novca pa je Ida prodala sav nakit, dala svoj salon ljepote i preselila se iz stana u sobu. “Ben” joj je zauzvrat obećao da će uskoro doći živjeti s njom, a tada je saznala da je već zauzet. Njihovo dijete, Benito Albino, rodilo se dok se borio u Alpama, a dok je bio u bolnici zbog tifusa, Ida mu je došla u posjet i pokazala mu dijete.
Benito je morao odlučiti – obožavateljica iz Austrije ili djevojka iz njegova kraja. Pa je tako naposljetku u vojnoj bolnici u Trevigliju 16. decembra 1915. održan službeni obred civilnog vjenčanja Rachele Guidi i Benita Mussolinija.
Ida stvar vodi pred sud i zahtijeva da prizna i sina, na što Mussolini pristaje. Bijesna Ida počela se vlastima predstavljati kao gospođa Mussolini i dobiva alimentaciju od dvjesto lira. Nije popuštala i Mussoliniju nije uspjelo ušutkati je sve dok nije došao na vlast, a tada je uspio dobiti dijagnozu koja tvrdi da je umobolna pa su je zatvorili u hospicij u Veneciji. Tamo je i umrla 1937., urezujući ime bivšeg ljubavnika u zidove.
Venecijanka Margherita Sarfatti već od 1912. godine nametnula se kao autorica u Mussolinijevu listu, a ubrzo i kao njegova ljubavnica. Tolerantna ljubavnica, jer mu dopušta brojne avanture. Iz jedne od njih, s Fernandom Oss, militantnom ruskom Židovkom, rađa se sin Benito Rebel, kojega ne želi priznati. Kada se kao dvogodišnjak razbolio, Mussolini nije ni trepnuo, a kada je dječak preminuo, Margheriti je priznao: “Ovo mi je veliko olakšanje”.
Margherita će postati daleko najutjecajnija Mussolinijeva ljubavnica, bit će uz njega kroz najturbulentnije godine života – prvo odlazak u vojsku, u Prvi svjetski rat (doduše, od dvije godine u vojsci na bojištu provodi mjesec dana, a u rovovima samo nekoliko dana), a potom i teško ranjavanje 1917. Margherita nije napuštala njegov bolesnički krevet. Sljedećih će godina Mussolinija ustrajno kormilariti prema poziciji poglavara Italije, a kada se Il Duce preselio u Rim, a Safratti ostala živjeti u Milanu sa suprugom, nastavili su vezu.
Brojne ljubavnice
Mussolini je, doduše, imao brojne druge ljubavnice. Margherita se pak sve više pojavljuje u ulozi službene priležnice, tim više što Rachele, koja će mu roditi petero djece, tada još uvijek živi u Milanu. U maju 1924. umire Cesare Sarfatti i više ništa ne stoji na putu njihovu zajedničkom životu, a Margheritin gotovo službeni status donosi joj počasti: kada uđe u kazališnu dvoranu ili u muzej, mnoštvo se diže da pozdravi miljenicu, kraljica Elena imenuje ju dvorskom damom. Zavadit će ih Hitler. Mussolini se, naime, sjetio da je njegova priležnica, prije no što je postala fašistica, bila Jevrejka. Safratti, autorica Duceove biografije, odlazi u Urugvaj pa u Argentinu.
Mussoliniju to nije bilo toliko važno, jer je još od 1932. u njegov život ušla žena s kojom će i skončati – Clara Petacci. Sa 29 godina mlađom kćerkom liječnika pape Pija XI upoznao se slučajno, kada je svojim Alfa Romeo kabrioletom putovao prema moru. Hipohondrica koja ne jede gotovo ništa osim čokolade već dugo spava s Duceovom fotografijom pod jastukom, piše mu pisma s poezijom. Uslijedit će mjeseci platonskih sastanaka u palači Venezia, a nakon što je Mussolini samome sebi zabranio da se spetlja s Clarom, ona se 27. juna 1934. u crkvi Sv. Marka, nasuprot Duceove palače, udala za zaručnika Ricarda Federiccija.
Nije potrajalo, rastali su se vrlo brzo, a dvije godine kasnije Mussolini u uniformi prima Clarinu majku i pita: “Gospođo, dopuštate li mi da volim vašu kćer?”. Pitanje je, doduše, malo zakasnilo, jer su već nekoliko mjeseci prije toga stupili u intimne odnose. Mussolini joj je u palači Venezia stavio na raspolaganje apartman Cybo, a ona ga tamo čeka svako popodne tačno u 15 sati. U palaču dolazi na crvenom motorkotaču s prikolicom, koji čuvari nazivaju “ljubavnim motociklom”.
“Tješila sam se time što sam mu uspijevala opustiti bore od briga na čelu.” Benito se potom vraća u vilu Torlonia gdje ga čeka supruga Rachela, unatoč tome što su im odnosi gori nego ikad. Mussolini je, naime, bijesan, jer vjeruje da ga je supruga prevarila. Mrtav hladan, ovako je svoju ljutnju objasnio Clari Petacci: “Naravno, vrlo sam se loše odnosio prema njoj. Radio sam djecu izvan braka, imao ljubavnice. No ja imam olakotne okolnosti. Kad se sve zbroji i oduzme, muškarac kao što sam ja, koji ima toliko prilika… Kako da ne krivuda? Svi muškarci varaju žene, čak i sinovi brijača. Svi, bez ijedne izlike. Ja barem imam izliku.”
Iako svjesna s kime ima posla, Clara od Mussolinija traži dokaz ljubavi – vjernost. Naravno da to neće dobiti, što joj je otvoreno rekao sam Duce. “S koliko sam ih bio? Prvo vrijeme kad sam bio u Rimu, u hotelu je konstantno bila košnica žena. Bio sam s četiri na dan. Ideja da bih mogao pripadati jednoj jedinoj ženi bila mi je nezamisliva. U jednom sam razdoblju imao čak četrnaest ljubavnica, i uzimao sam ih jednu za drugom.”
Gubitak djeteta
Osim Benitove supruge i brojnih drugih ljubavnica koje je svakodnevno minuciozno organizirao tako da se nikada ne sretnu, Clara se morala boriti i s vlastitom sestrom. Svjedoči vozač: “Onih večeri kad bi Clara bila indisponirana, Myriam bi razgaljivala Mussolinijeve noćne sate. I, prema izvještajima vlasnika hotela, odlazila bi ujutro prije zore.” Na dan kada se Italija uključila u Drugi svjetski rat, 10. lipnja 1940. godine, Claretta mu objavljuje da je trudna. No, gubi dijete i njihova je idila tad već gotovo sasvim izblijedjela. Claru, k tome, javnost prezire kao drugu Duceovu ženu, preljubnicu, zovu je “uzdržavanom”, “strvinarkom”, “malom Pompadouricom”. Gotovo proročanski nagovještava svoju sudbinu: “Umrijet ću od ljubavi. Ubit ću se, ili će me oni ubiti.”
Premda joj je Mussolini, svrgnut, uhićen i svjestan što mu se sprema, govorio neka pobjegne u Švicarsku, Clara ostaje uz njega.
“Previše mu je ljudi okrenulo leđa da bih mu ja sad učinila isto. Onaj tko voli, umire. Slijedim svoju sudbinu, a moja je sudbina on. Molim te, pobrini se da se dozna istina o meni, o njemu, o našoj čistoj, lijepoj ljubavi, koja je duža od vremena, veća od života”, napisala je u svom zadnjem pismu koje je dala sestri.
Dok su ih vodili na stratište, Clara nije prestajala plakati. Njezin Ben bio je apatičan, pomiren sa sudbinom. Netom prije nego što su odjeknuli hici, šapnula mu je na uho: “Jesi li sretan što sam te slijedila do kraja?” Nije se udostojio odgovoriti, stoji u tekstu “Jutarnjeg lista”
