Nedavno je grupa zastupnika ruske Dume pozvala na odbacivanje Moskovskog dogovora iz 1921., tzv. Sporazuma o bratstvu između Rusije i Turske.
Ovaj potez slijedi niz nedavnih sukoba između Turske i Rusije duž linije podjele između Otomanskog i Ruskog carstva.
Iako će Duma vjerovatno odbiti zahtjev za odbacivanjem Sporazuma, ova epizoda nudi uvid u preovladavajuće stavove i mišljenja o Turskoj među ruskom političkog elitom. Iza geopolitičkih tenzija na Bliskom istoku, Južnom Kavkazu i na Balkanu tinja napetost između Rusije i Turske koja traje stoljećima.
Dvanaest ratova
Kada je u novembru prošle godine Turska oborila ruski borbeni avion, nakon što je ilegalno prešao u turski zračni prostor, mnogi komentatori su govorili o novom sukobu između Turske i Rusije. Međutim, za one koji prate, u ovome uopće nije bilo ničeg “novog”.
Rusija i Turska se već dugo takmiče jedna protiv druge za utjecaj u regiji. Od 16. stoljeća, Turska (tada Otomansko carstvo) i Rusija, ušle su u rat najmanje 12 puta – devet puta je to imalo neke veze s poluostrvom Krim.
Nedavna vojna intervencija Rusije u Siriji nije prva takvog tipa. Godine 1772. Rusija je poslala svoje trupe u sirijski Levant kako bi podržala lokalnog moćnika protiv Otomanskog carstva.
Godine 1879. ruske snage su došle tako blizu Istanbulu, na udaljenost na kojoj je današnja lokacija Aerodroma Ataturk.
Tokom Prvog svjetskog rata dvije sile su razmjenjivale udarce u istočnoj Anadoliji i širom Južnog Kavkaza, što je rezultiralo razornim gubicima na obje strane. Rusija je čak naoružala lokalne kurdske snage tokom rata.
Rusija je dugo žudila za turskim moreuzima i prezire Montreux konvenciju iz 1936. koja je dala Turskoj suverenu kontrolu nad njima. Kontrola Istanbula bila je generacijama san ruskih admirala.
Nakon Drugog svjetskog rata čak se desio propali pokušaj Moskve da potražuje velika prostranstva Turske, uključujući i crnomorsku luku Trabzon, za Sovjetski Savez.
Stare navike teško umiru
Bez sumnje, odluka Turske da uđe u Sjevernoatlantski savez 1952. godine bila je rezultat agresivnog ponašanja Sovjetskog Saveza. Ali od kraja hladnog rata, Rusija nastavlja da testira granice u ponašanju s Turskom – i NATO-om.
Danas Rusija ispipava i ulazi u turski zračni prostor, nadlijeće njihove ratne brodove kroz srce Istanbula, na čijim palubama se nalaze mornari naoružani raketnim bacačima, podržavajući zakletog neprijatelja turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, sirijskog predsjednika Bashara al-Assada.
Na zaprepaštenje Ankare, Rusija naoružava sirijske Kurde, ali i ojačava 5.000 ruskih vojnika već stacioniranih u Armeniji, od kojih je većina tek desetak kilometara udaljena od granice s Turskom.
Moskva je također implementirala širok spektar ekonomskih sankcija protiv Turske i otkazala važne energetske sporazume. Ruska okupacija Krima i progon Tatara koji tamo žive se nastavlja. U doba carstva, ovo bi samo po sebi bio dovoljan razlog za rat između dviju zemalja.
Važan igrač
Nije ni čudno što je Turska zabrinuta. S obzirom na to da je članica NATO-a, i Savez bi trebao biti zabrinut.
Turska ima drugu po veličini vojsku u NATO-u, nakon SAD-a. Oni su komandovali misijom u Afganistanu, koja je bila pod vodstvom NATO-a, i poslali su hiljade vojnika da služe pod zastavom NATO-a u raznim vojnim operacijama.
Govorka se također da bi Turska mogla biti domaćin američkom taktičkom nuklearnom oružju koje čini važan dio NATO-ove moći nuklearnog zastrašivanja. Turska je dom i X-Band radara, koji je krucijalan za NATO-ovu raketnu odbranu, a Ankara doprinosi NATO-ovoj sposobnosti brzog reagovanja i zajedničkim inicijativama poput Baltičke vazdušne policije.
Osim toga, Turska ima bliske kulturne i ekonomske odnose sa centralnoazijskim republikama u srcu Euroazije – regionu koji postaje sve važniji.
Geopolitičke stvarnosti
Bez sumnje, odnosi Zapadne Evrope i SAD-a s predsjednikom Erdoganom su kompleksni. Mnogi potezi Erdoganove vlade, naročito kad se radi o slobodi medija nemaju pozitivan odjek kod mnogih u Washingtonu, Parizu ili Londonu.
Iako se ovi problemi trebaju rješavati s Ankarom, isto treba biti učinjeno i izvan okvira NATO-a.
NATO treba Tursku danas iz istog razloga iz kojeg je trebao tokom hladnog rata. Sviđalo se to nekom ili ne, to je geopolitička realnost i vrijeme je da kreatori politike to priznaju.
NATO ne bi trebao pretjerivati. Pored ruske agresije i barbarstva ISIL-a, pragmatizam s Turskom je jedini put naprijed. To bi značilo u potpunosti se angažovati s Turskom unutar NATO-a, a ne odgurivati Ankaru.
