Bošnjačko političko, nacionalno, vjersko i vojno rukovodstvo izgubilo je od Dejtona naovamo, u miru, sve ono što mu je Teritorijalna odbrana i Armija RBiH odbranila, osvojila i predala na obraz i čuvanje u ratu! Prokockali su poštovanje, kredibilitet i povjerenje, da i ne spominjem republiku, državu i teritorij.
U posljednjih deset godina ubrzano gube narod! Slažem se, mnoge ucjene i uvjete morali su prihvatiti, ali, uistinu, mnoštvo je toga na što niti su morali, ni trebali, a ni smjeli pristati i učiniti. Ohrabreni našom šutnjom svaki ustupak koji učine i poraz koji dožive predstavljaju kao rješenje koje nije imalo alternativu, pa čak i kao pobjedu. Podsjetimo se zajedno.
Penzije i stranke
Umjesto himne “Jedna si jedina” imamo muzičku temu iz, recimo, humorističke serije “Animal Farm” (Životinjska farma) iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Cinici će reći da nam ovakva „himna” potpuno odgovara, a kao dodatni argument potegnut će i istoimeni roman Džordža Orvela (George Orwel) u kojem se slikovito govori o uvođenju demokratije u potpuno nepripremljeno društvo. Umjesto Vojske BiH, imamo lošu kopiju JNA, čemu u prilog govori i činjenica da većinu zapovjedničkog kadra čine „bivša” vojna lica koja su se – uzgred – sjajno uklopila s „klasićima” iz druge dvije komponente.
To što im se ti „klasići” smiju gledajući ih kako se krvnički međusobno bore za činove, sasvim dovoljno govori i o jednim i o drugim. Jedina razlika je to što su u bivšoj Armiji vojnici brojali dane do skidanja uniforme, a pripadnici Vojske Boga mole za još koji dan u uniformi.
I o penzionerima, vojnim i ostalim imalo bi se šta reći: ne sjećam se da su ovako gorljivo zagovarali pravo da i njihovi suborci, odnosno njihovi potčinjeni, uživaju ista prava kad su izglasavani zakoni, podzakoni i uredbe po kojima su oni penzionirani. Sve „do jučer”, čast izuzecima, dostojanstveno su uživali u mirovinama ne mareći previše ni za prevelika zastupnička primanja, a ni za one koje su svojevremeno demobilizirali ili otpustili bez ikakvih.
Bošnjački politički korpus, umjesto dvije-tri jake stranke koje će se nadmetati u dobru koje će učiniti za svoj narod, čini više od četrdeset „stranaka” koje se otimaju za mrvice vlasti koje spadnu sa stola za kojim taj kolač razrezuju predstavnici ko zna čijih i kakvih interesa.
Umjesto snažnih, dostojanstvenih i respektabilnih političkih partija koje su, ustvari, jedini vitalni nacionalni interes Bošnjaka, makar sve izrasle iz narodnog pokreta koji je nadahnuo, pokrenuo i vodio otpor agresiji, imamo suho i oporo, gotovo nejestivo političko tijesto koje je, čak i da je od njega moguće nešto napraviti, teško probavljivo. Umjesto političkih i nacionalnih lidera na sceni su ličnosti koje su sebi dopustile da na bilo koji način budu povezive sa vrhom – ili dnom – kriminalnog miljea; umjesto sposobnih biznismena imamo kontroverzne…
Umjesto poreskog sistema koji služi stanovnicima Bosne i Hercegovine imamo samo instrument koji osigurava plaće najplaćenijim profesionalnim političarima u Europi, umjesto privrede imamo nezamisliv broj fiktivnih, postojećih i nepostojećih, firmi koje, uglavnom, služe kao izvori finansiranja svojih vlasnika i političkih sponzora; umjesto perspektivne mladosti imamo „zlatnu mladež” sklonu nasilju i ostalu sklonu kriminalu, kojima su – svima – idoli pjevači i pjevačice sa televizije osnovane i finansirane ratnom pljačkom, i tako dalje.
Sve bi to možda i imalo smisla i bilo razumljivo da je ovo prva, druga, pa i treća godina poslije rata, ali nikako osamnaesta! Da stvar bude gora, većina tih koji sada gube sve više Bosne i Hercegovine, nisu rat proveli u zemlji, ničim nisu zaslužili svoje funkcije i položaje, nego su došli na gotovo i preuzeli poklonjeno povjerenje da će nas izvesti na zelenu, a ne odrezati nam i onu napola suhu granu na kojoj smo sjedili, odnosno uskratiti nam mir nakon što smo za njih dobili rat.
Šutnja i blejanje
Je li bošnjačko rukovodstvo zarad nekog plana o kojem se jedva i sa strahom šapće – desetine bogatih pojedinaca/porodica koji umiju s parama, a koji će poslije rata pokrenuti privredu i omogućiti većini Bošnjaka da žive od svoga rada – učinilo previše ustupaka, pristalo na previše kompromisa i provelo u djelo samo njegov prvi dio? Uprkos ogromnim ratnim razaranjima, činjenica da umjesto giganata čije je ime značilo posao i zaradu („Hidrogradnje“, „Vranice“, „Šipada“, „Unioninvesta“, „Krivaje“…), rade neke firme o čijoj se vlasničkoj strukturi može samo nagađati (i šaptati), govori više i od brojeva i statistika.
Je li se plan, koji je u svojoj osnovi možda bio i plemenit, pretvorio u svoju suprotnost? Je li nam stid zbog vlastitih pogrešaka, neprocesuiranje ubica iz naših redova i skrivanje naših kriminalaca iza nacionalnih interesa ili inata, jednom riječju zavjerenička šutnja donijela išta dobro?
S druge strane, kad smo s američkih spali na indijske sapunice, kad je našoj mladosti životni cilj otići odavde ili pobijediti na talent šouu ili izboru za Miss (bilo čega), kad nam je himna muzika iz „Životinjske farme”, a država kao iz „Životinjske farme”, sasvim je normalno da nam je „Farma” kulturološki i civilizacijski domet! Preskupo nas košta naša šutnja. Mogli smo i možemo makar blejati!
