Branislav Lečić je pozvan u Više javno tužilaštvo u Beogradu kako bi sutra dao iskaz povodom optužbi Danijele Štajnfeld da ju je silovao. Tokom razgovora Lečić bi mogao da bude pozvan na poligrafsko testiranje, koje nije dužan da prihvati. U jeku dešavanja gdje je poligraf sve češće korišten pojam i sredstvo, “Telegraf” je objavio odgovore na pitanja kako funkcioniše i koliko je pouzdan.
U kojim slučajevima se primjenjuje poligraf?
Kako su prethodnih dana pisali mediji, Lečićeva navodna namjera je da traži poligraf, a već nekoliko nedjelja pojedini ugledni mediji iz inostranstva rade na objavljivanju priče na osnovu podataka koje im je Štajnfeld dostavila.
Jedan od tih medija je pozvao Lečića zbog komentara, pa je on tako saznao da je pitanje dana kada će priča osvanuti u javnosti. Ono što je bitno je da osoba ne može da odgovori na samo jedno, ključno pitanje na poligrafu. U slučaju izlaska Lečića na poligraf neće biti dovoljno samo postavljanje pitanja da li je silovao Danijelu Štajnfeld, već je neophodno da se ubaci i niz kontrolnih pitanja, kako bi rezultat testiranja bio vjerodostojan.
Posljednjih godina upotreba poligrafa je sve rasprostranjenija i u Srbiji u i svijetu – policija ga koristi u istragama, firme za provjeru kandidata prije zapošljavanja, a ljudi u privatne svrhe, najčešće zbog sumnje u nevjernost voljene osobe.
U Srbiji mu se pribjegavalo u istražnim postupcima tokom suđenja za ubistva, kao i umiješanost u pokušaje ubistva, prilikom raskrinkavanja kriminalnih afera, hapšenja pripadnika kriminalnih klanova, dokazivanja krivice ili nedužnosti kada su u pitanju seksualni napadi. Poligrafsko testiranje sve je češći način dolaska do istine ako se sumnja na mito i korupciju na povjerljivim pozicijama ili odavanje poslovne tajne.
Poslodavci koriste poligrafsko testiranje za istraživanje određenih incidenata, kada su zaposleni imali pristup imovini koja je predmet istrage i postoji osnovana sumnja da je zaposleni umiješan u incident. Također se često koristi kada je došlo do krađe ili zloupotrebe imovine poslodavca.
– Poslodavci, najčešće u IT firmama, provjeravaju potencijalne zaposlene prije nego što im daju radno mesto, naročito u firmama koje rade sa softverima jer neko za dva minuta može da preuzme softver i prosljedi ga nekom drugom, te tako uništi cijelu firmu. Recimo, naš softver koji je rađen za vakcinaciju mnogo vrijedi na crnom tržištu i mora da se osigura da ljudi koji na njemu rade neće da odaju poslovnu tajnu – kaže za “Telegraf” vlasnik jedne detektivske agencije Mirsad Mehmedović.
Kako funkcioniše poligraf
Kako ističe Mehmedović, poligraf registruje četiri impulsa – disanje, puls, krvni pritisak i vlažnost kože, odnosno znojenje. Da bi se neki odgovor tokom testiranja označio kao laž, potrebno je da sva četiri parametra skoče.
Pitanja moraju da budu direktna i jednostavna, dobro formulisana, tako da na njih može da se odgovori sa da ili ne i da ne zbunjuju onog ko se testira. Poligrafsko ispitivanje traje oko sat vremena, a prije samog testa vodi se informativni razgovor kako bi se formulisala pitanja. Da bi se zabilježili parametri osoba dobija zadatak da napiše brojeve od jedan do 10, ali da izostavi jedan broj. Samo ta osoba zna koji je broj izostavila. Potom joj se postavljaju pitanja da li je zapisala svaki broj pojedinačno, a svi odgovori moraju da budu da. Tako detektor pokazuje lažan odgovor kada se dođe do cifre koja nije zapisana.
Također, postoje i kontrolna pitanja, koja nisu usko u vezi sa situacijom zbog koje se izlazi na poligraf.
– Ako se radi o krađi, kontrolno pitanje bi bilo da li ste ukrali nešto u životu. Na tom pitanju svi padaju. Ne postoji osoba koja nije uzela cigaretu tati dok spava ili 100 dinara bez pitanja. Sve se to računa kao krađa. Na tim kontrolnim pitanjima bilježi se najveća reakcija. Također se ubacuju četiri pitanja iz života. To mogu da budu pitanja da li ste zaposleni, da li ste u braku, imate li djecu… – objašnjava on.
Teoretski, kontrolna pitanja formulisana su tako da je teško odgovoriti apsolutnom iskrenošću i stvorit će neki blaži nivo stresa. Pretpostavlja se da će ispitanicima koji su nedužni, ova pitanja biti stresnija od onih relevantnijih gdje se može dati direktan demant. Za osobe koje nisu nedužne, pretpostavlja se da će relevantnija pitanja biti stresnija od kontrolnih.
Da li je moguće prevariti poligraf?
– Poligraf je, prema istraživanjima koja su sprovođena mahom u SAD, pouzdan od 90 do 97 posto. Pouzdanost ne može da bude stoprocentna. Aparat je nemoguće prevariti, ako dođe do greške, to je isključivo krivica poligrafiste. Greška može da se potkrade ako je poligrafista nedovoljno iskusan ili ako ne formuliše pitanje kako treba. Recimo, ako poligrafista pita nekog da li je spavao sa nekim osim sa suprugom, on će reći da nije i to će biti laž jer je pitanje previše opširno i odnosi se i na život prije braka, iako onaj ko je na poligrafskom ispitivanju možda nije shvatio tako. Formulacija pitanja morala bi da bude da li je spavao sa još nekom osobom osim sa suprugom od kada je u braku. Na takve stvari mora jako dobro da se pazi. U suprotnom možete nekom da uništite život – kaže Mehmedović.
Kako navodi, ono što je bitno jeste da poligraf ne poznaje količinu. Te ako pitate nekog da li je ukrao 4.000 eura i on odgovori da nije, njegov odgovor može da se pokaže kao istinit, a da je osoba u stvari krala 300 po 300 eura, dok nije došla do ukupne sume.
Kada je u pitanju teorija da će ljudi, na psihološkom nivou, da teže tome da budu što iskreniji kada su na poligrafskom testiranju, odgovori su različiti.
– Ko nije kriv, odmah će da prihvati poligraf kako bi skinuo sumnju sa sebe. Može da se desi da prihvati i onaj ko je kriv, u nadi da će ga prevariti. Također, dešava se da se krivci, naročito u poslovnom okruženju, ponude da idu prvi u nadi da će poslodavac onda da kaže da ne moraju da idu – dodaje.
Mehmedović dodaje i da na poligrafska testiranja uglavnom dolaze bračni parovi potencijalni počinioci kućnih krađa.
– Često dolaze bračni parovi koji sumnjaju na preljubu, porodice u slučajevima kućnih krađa. Još jedan slučaj dolaska zaposlenih jeste odavanje poslovne tajne. Primjera radi, recimo da samo jedna redakcija ima informacije o slučaju Branislava Lečića. Dok se priprema da je objavi, neki drugi medij prvi objavi priču. Tada je vrlo moguće da je neko odao informaciju konkurentskom mediju – objašnjava Mehmedović.
