Iako izvorno nije naša riječ, čaršija se odavno srodila i saživjela s ovdašnjim čovjekom, i to do te mjere koja se ne može ni nazrijeti čak ni u turskom ambijentu i svakodnevici. Možda, ali samo možda, fenomenu naše čaršije donekle može parirati ono što je u arapskom podneblju poznato kao suk. Ipak, čaršija je čaršija.
Bezbroj je čaršija, ali je samo jedna Baščaršija, kažu oni opčinjeni Sarajevom, pogotovo njegovom starom gradskom jezgrom. Dobro, priznajem, i sam se svrstavam među takve. Kako i ne bih kada sam osam godina života, ako ne najljepših, a ono sigurno najbezbrižnijih, proveo upravo tu, u krilu Baščaršije.
Složit ćemo se kako sve čaršije, pa i Baščaršija, imaju mnogo toga što im daje poseban ton, šmek iliti, narodski kazano, dušu. Ima tu svakojakih profila ljudi, od onih koji ne bi mrava zgazili do onih koji vrebaju svaku moguću priliku da nekog nasamare, iznerviraju ili zbiju koju neslanu šalu. Ima tu tihih ljudi koji se ne čuju ni kad pričaju, ali i galamdžija koji se i po koraku poznaju. Ukratko, ima tu svega i svačega.
Svaka čaršija ima i one koji su na određeni način hendikepirani, bilo zdravljem, pameću ili nečim trećim. Narod ih naziva ogledalima uz koja se brzo dobija, a još brže i lakše gubi. U lokalu u kojem sam uglavnom kahvenisao skoro je uvijek bio, nerijetko i za mojim stolom, jedan takav. Sejo se zove. Sve što znam o njemu jeste da živi sam i da je strastveni pitar. Na sami spomen voljenog kluba ili bordo boje, Sejo bi, po automatizmu, zauzimao karakterističnu pozu s rukama visoko ispruženim uvis i već bi kroz koji tren navijao kao usred utakmice. Ne znam zašto, ali i on je mene zvao Sejo. Seji bi bilo dovoljno kupiti kutiju cigareta, a nerijetko se zadovoljavao i samo jednom cigaretom, ili ga počastiti kahvom, i on bi izvršavao sve zapovijedi. Tako su ga jedni slali na trafiku, drugi u pekaru, treći u poštu – on je sve poslušno obavljao. Stidljivo bi oborio glavu i išao hodom koji me uvijek podsjećao na mačku koja se šunja i preža da ulovi miša.
Nije volio da ga se zadirkuje i provocira. Zapravo, tako se činilo. S vremenom sam promijenio stav jer pripadam onima koji zaista ne vole zadirkivati, provocirati ili ismijavati nekoga, posebno ne takve ljude. Međutim, što sam ih više upoznao – a živio sam u nekoliko čaršija i upoznao popriličan broj “seja” – sve sam sigurniji da oni vole upravo to. Oni žive za to da ih se zadirkuje i provocira. Čini mi se da je to način na koji se oni osjećaju bitnim. Najlakše ih povrijedite kada ih ignorirate i ne pridajete im značaj.
Tako je bilo i s mojim Sejom. Imao je uži krug ljudi koje je posebno volio. Nije to bilo samo zbog cigareta i pokoje marke. To je neka teško razumljiva viša hemija u koju sam se ja na neki način uklapao. Posve suprotna grupa bili su oni ljudi koje Sejo, po nekom svom automatizmu, jednostavno nije gotivio. Znam neke od njih. Znam da mu nikada ništa ružno nisu niti uradili, niti kazali, ali je Sejo i na spomen njihovog imena postajao nervozan. Valjda, opet neka neobjašnjiva hemija. Negdje u sredini jesu oni prema kojima se Sejo ophodio shodno situaciji. Često bi mu ugađali, kupovali mu hranu ili ga vozikali na utakmice, ali bi ga, s druge strane, prvom prilikom bocnuli u slabe tačke koje su dobro poznavali i tjerali ga da urla iz sveg glasa. Njih bi Sejo jedan dan tapšao po ramenu, a drugi dan im psovao sve po spisku.
Već sam petnaestak godina daleko od Baščaršije. Dođem povremeno i tek u prolazu primijetim Seju. Poprilično se postarao, ali je sve, manje-više, ostalo isto. Prepozna me uvijek, ali se ne zadržava. “Selam alejk, Sejo!” Kaže samo to i stidljivo zamakne. Ne traži ni cigarete, ni marku, a ne ostavi mi vremena ni da ga ponudim.
Rekoh, danas sam daleko od njega. Ali, i ondje gdje sam danas ima takvih. Mala je čaršija, pa su još upadljiviji. I opet s njima imam neku posebnu konekciju. Ne zadirkujem, ne provociram, ne podbadam. Sjednemo, popijemo kahvu, promuhabetimo i svako svojim putem. A oni su svugdje isti, u pet deka. Hodaju, ni sami ne znajući kuda i zašto, ali hodaju. Njih ćete po stotinu puta sresti u čaršiji, posebno pred kišu, kako neki vole reći.
S jednim takvim posebno se pazim. Živi sam, miran je i dobronamjeran, osim kad ga iznerviraju, a ima ih i takvih. Prošle je godine zaglavio u bolnici. Zbog problema sa srcem, urađeni su mu i neki operativni zahvati. Znajući da je on čovjek koji voli hodati kud ga noge ponesu, bilo mi je jasno da se nikakav zatvor za njega ne može mjeriti s boravkom u bolnici. Otišao sam ga obići. Ushićeno mi je pričao kako mu je dodijalo, kako mu hrana ne prija i kako će već sutra izići kući. Pacijenti sa susjednih kreveta zagonetno su nas posmatrali. Kada smo se konačno ispričali, jedan od njih upita: “Ljudino, šta si ti njemu?” Nisam imao kud, osim da kažem istinu. Nisam mu ništa. Zapravo jesam, njegov sam imam, družimo se i to je to. “Otkako je ovdje u sobi, nije ni s kim progovorio sve dok nisi došao”, veli mi sredovječni čovjek porijeklom iz Blagaja.
Zanimljivo, ali u isto vrijeme, tačno godinu nakon toga (Facebook me uredno podsjetio na to), jaran mi je opet bio u bolnici. Srećom, izišao je, ali mi ne djeluje dobro.
Zašto, zapravo, pišem sve ovo i kakve veze ima on i moj Sejo s čaršijom? Jednostavno, oni su čaršija. Upravo oni čaršiji daju život i dobar su dio njene duše, a to shvatimo tek onda kad odu. Jednom takvom klanjao sam dženazu prije nekoliko godina. S obzirom na to da je u mom džematu praksa da se na svakoj dženazi kaže ponešto, riječ-dvije o umrlom, poneki savjet i napomena, bio sam u dilemi – šta kazati? Na kraju sam, između ostalog, rekao da je to bio čovjek kojeg, iako je svaki dan šetao čaršijom, za života nismo dovoljno primjećivali, ali ćemo itekako primijetiti i osjetiti njegov odlazak.
I primjećujemo. Nema dana da ga ne spomenemo i rahmet mu ne predamo. Tek danas nam je jasno da je s njim otišao i dio duše same čaršije, a to može biti samo zato što je on svoju dušu upravo čaršiji dao.
Nadam se da će i moj jaran prizdraviti, kao što se nadam da je i moj Sejo dobro i zdravo. Trebaju nam obojica i svi njima slični.
Ne trebaju nam bezdušne čaršije, a, nažalost, sve su više takve.
P. S.
Ispričaše mi ovih dana u jednoj čaršiji simpatičnu anegdotu o jednom “Seji”. On je živio u nekom svom filmu, a omiljena rabota bila mu je uloga radijskog komentatora fudbalskih utakmica. Sjeo bi, tako, nasred čaršije i komentirao utakmice, onako kako smo to nekad uz tranzistore slušali i pratili. U njegovim komentatorskim vratolomijama koje je, uzgred rečeno, donosio vrlo pitko i dopadljivo uvijek je pobjeđivao beogradski Partizan. Čaršijski alčaci ga jedne prilike na jedvite jade nagovoriše da bar jednom pobjedi Zvezda. Teška je srca pristao, a oni mu obećaše dobru nagradu. Fiktivna utakmica počela je, a svjetina je znatiželjno motrila. U neka doba Partizan zabije gol s kojim se otišlo i na poluvrijeme. Zvezda je u nastavku pojačala tempo i uspjela izjednačiti, a napetost kod prisutnih je rasla. Napokon, u posljednjoj minuti utakmice sudija svira penal za Zvezdu. Svi su kontali, to je to. Igrač je namjestio loptu, uzeo popriličan zalet i – promašio. Sudija je odsvirao kraj.
Svjetina s nevjericom gleda u komentatora i negoduje.
“Nije fer, obećao si i izradio nas”, dobacivali su mu. On se šeretski nasmijao i rekao: “Ljudi moji, nije vam do mene. Imali ste penal. Ko vam je kriv!?”
