Kako i od čega žive, preciznije preživljavaju bh građani, nikome više nije jasno. Odavno su se odrekli stomatologa, pozorišta, bioskopa, kvalitetne hrane, mesa, voća… Odavno su se odrekli i nade u bolje, ostao je samo strah da može i gore.
Najveći dio građana naše zemlje jedva sastavlja kraj sa krajem. Mnogi žive i gore od toga, gladuju. Podaci kažu da čak milion stanovnika Bosne i Hercegovine živi na granici siromaštva, a od toga njih više od 600.000 živi ispod te granice. I tako smo iz godine u godinu, na začelju smo svih svjetskih, evropskih ili regionalnih lista kojim se mjeri uspješnost država, od ekonomije do obrazovanja, ali smo među prvima kada se mjeri siromaštvo, nezaposlenost ili pesimizam i nepovjerenje u vlast.
Kako i od čega žive, preciznije preživljavaju bh građani, nikome više nije jasno. Odavno su se odrekli stomatologa, pozorišta, bioskopa, kvalitetne hrane, mesa, voća… Odavno su se odrekli i nade u bolje, ostao je samo strah da može i gore.
Koliko zapravo životarimo, najbolje ilustruje potrošačka korpa, koju ne mogu ni približno pokriti ni oni sa najvećom prosječnom platom u RS od 1.310 maraka.
Prema najnovijim podacima potrošačka korpa je u decembru prošle godine za četveročlanu porodicu u Republici Srpskoj iznosila 1.877,79 maraka i oni sa prosječnom platom od 835 maraka, mogli su obezbjediti tek 44,47 posto iste. Da ne govorimo o radnicima zaposlenim u devet privrednih proizvodnih i uslužnih djelatnosti čija je prosječna plata u istom period iznosila između 548 i 587 maraka i koji njom nisu mogli obezbjediti ni prehrambene proizvode iz sindikalne potrošačke korpe koji su za decembar iznosili 691,68 maraka.
“Sindikalna potrošačka korpa predstavlja minimum proizvoda i usluga koje su neophodne jednoj četveročlanoj porodici na mjesečnom nivou da zadovolji osnovne životne potrebe. Kada uporedimo iznos prosječnih primanja i iznos potrošačke korpe tek onda vidimo o kakvom životarenju je riječ”, kaže za Buku, Božana Radošević iz Saveza sindikata RS.
“Ako posmatramo period u posljednjih 10 godina, evidentno je da su troškovi proizvoda i usluga koji su sadržani u potrošačkoj korpi ukuno posmatrano porasli gotovo do 200 maraka. Ako posmatramo prosječno isplaćenu platu u istom tom periodu ona je rasla tek između 45 i 50 maraka”, naglašava Radošević.
Život sa 7,5- 8,5 maraka dnevno
I nedovoljna prosječna plata za mnoge građane je samo dalek san, jer svaki četvrti radnik u ovoj zemlji radi za minimalac koji iznosi 405 maraka. Njihovo preživljavanje započinje onoga trenutka kada državi plate sve komunalne usluge, a ostatak novca rasporede na dnevni nivo od po 7,5- 8,5 maraka.
Kako građani preživljavaju, kažeMurisa Marić, izvršna direktorica Udruženja građana “Don” iz Prijedora, viđamo svaki dan.
“Svakodnevno u tržnim centrima u popodnevnim časovima kada dolazi do rasprodaje voća i povrća vidimo veliki broj potrošača koji kupuju dvije jabuke, jedan limun ili pola kilograma mandarina, najjeftinije salame, mlijeko na akcijama, a odjeća i obuća se već godinama kupujuje u second hand trgovinama. Meso kupuju svaki treći dan i to uglavnom pileće na akciji. Odlazak u kino ili pozorište, kupovina novina ili nabavka nekog novog komada namještaja je već odavno postao luksuz i nemoguća misija, jer treba preživjeti sa manjom gramažom većine proizvoda a cijenama većim nego u zemljama Evropske unije”, naglašava Marić dodaje kako veliki broj građana preživljava podižući kredite kako u bankama tako i mikrokreditnim organizacijama da bi platili čak i elementarne potrebe poput struje i vode, ali i sve skuplje lijekove i liječenja, nabavku ogreva, udžbenika za djecu i mnogih drugih potrepština. Na ovaj način u jednom mjesecu pokriju veći dio potrebnih stavki a zatim idu u dalju krizu vraćajući ne male kamate na kredite i pozajmnice.
Tu je i konstantni “tihi”rast cijena i poskupljenje goriva nakon svakog skoka rasta cijena barela ovog energenta na svijetskom tržištu. Odmah nakon rasta cijena goriva uslijedi i lančana rekcija, rast svih ostali proizvoda i usluga. Međutim kada se cijena goriva snizi, izostane pojeftinjenje ostalih roba i usluga.
“Liberalizacija tržišta ne mora uvijek značiti samo korist za jednu stranu – trgovce, već i korist za potrošače, što kod nas nije slučaj”, ističe Marić.
Slično mišljenje dijeli i Marin Bago, predsjednik udruge za unaprijeđenje kulture življenja ‘Futura’ iz Mostara. Prema njegovim riječima iako BiH ima nadležne institucije koje se bave ovom problematikom one su, skupa sa javnim poduzećima, najveći prekršitelji prava potrošača. Ako tako bude i dalje, uvjeren je, nemamo se čemu nadati.
“Sve naše nedaće nisu nastale zbog neke specifične situacije niti zbog toga da smo nekakav fenomen. Naši institucionalni i politički kapaciteti svakodnevno pokazuju jedan neviđeni amaterizam koji širi oko sebe korupciju na najnižoj mogućoj razini. Rješenja se mogu sagledati u poštivanju zakona koje smo sami donijeli. Ako to nismo u stanju, onda nema nikakvog smisla pričati o upravljanju zemljom, nismo tome dorasli i tačka” ističe Bago.
Naši sagovornici se slažu da se bez institucionalne kontrole i uređenja cijena ne vidi dalji napredak i zaštita potrošača. Takođe ističu da o cijenama, povećanjima kao i svim drugim segmentima koji se tiču najvećeg broja građana nema širih rasprava i uključenja građana, sve je iza zatvorenih vrata, a odluke donose oni koji ne žive na minimalcu, niti znaju koje su cijene i čega poskupljele u poslednje vrijeme. A dok se to ne promjeni, bolje ni ne možemo očekivati.
