Krici očajnog oca, puni bola i tuge, odjekivali su Manastirskim grobljem u Rakovici, gdje je nesretna djevojčica pred nekoliko stotina prijatelja i rođaka ispraćena na vječni počinak.
Joj, ljudi, šta da radim
– Joj, ljudi, šta da radim, recite mi, molim vas – vapio je nesrećni otac, iz čije je puške ubijena njegova mezimica. Slomljenog od bola, držala ga je supruga Jelena, koja je nepomično stajala pored bijelog kovčega. Darkova bol nikog nije ostavila ravnodušnim, suze na oči krenule su svima kad je u jednom trenutku uzeo kćerkinu fotografiju koja je stajala ispred kovčega i prislonio je na grudi.
– Joj, zašto me tako gledaš, Lenka?! Kao da hoćeš nešto da mi kažeš. Kaži, Leno moja. Joj bože, uzmi i mene! Šta ću ja sad bez nje, sudbino prokleta! Joj, ljudi moji, pa zar svi da mi ovdje dođete – bio je neutešan Darko, dok je jedva stajao na nogama i primao saučešće.
Neutješni su bili i Elenini baba i deda.
– Kako ćemo bez tebe, Leno, prva radosti bakina, kako će bata bez tebe! Kako da idemo kući, sine, kad tebe nema tamo – pitala je baka Branka svoju unuku, koju ispraća na put bez povratka, ali odgovora nije bilo.
Hladno je tamo dole
Prije nego što je kovčeg s dječjim tijelom spušten u grobnicu, zavapio je još jednom otac.
– Gdje ćeš, Leno, gdje te vode?! Pustite me da vidim mog anđela još jednom. Ja sam te, kćeri, kupao, njegovao, ja sam, sine, za tebe metak ostavio. Gdje ćeš, srećo, hladno je tamo dole, Lenka – povikao je nesrećni otac kad su spustili kovčeg u grobnicu i molio da ga puste da legne kraj djeteta.
