Abdurrahman je posjećivao svoju majku kao i ostala braća, s tim da se od njih izdvajao po jednoj osobini: kada bi se njegova majka naljutila ili mu se obraćala oštro i s kritikom, koja mu ne bi bila draga, on je samo šutio, a po završetku bi samo napustio odaju, dolazeći naredni put u posjetu svojoj majci kao da se ništa nije ni desilo. Međutim, ostala njegova braća nisu tako postupali, oni bi uzvraćali majci i s njom bi se prepirali, odlazeći u ljutnji i bijesu od majke. Jedna od njenih kćerki kaže: “Čula sam majku kako se moli: ‘Moj Allahu, ja sam zadovoljna sa Abdurrahmanom, pa Te molim da i Ti budeš sa njim zadovoljan!’ U sebi sam pomislila: ‘Kamo sreće da sam ja na mjestu moga brata u ovoj blagoslovljenoj dovi!’” Ona nastavlja kazivati: “Što god bi Abdurrahman poželio, majka bi požurila da mu to udovolji, čak i kada to on ne bi tražio. Dovoljno je bilo da on usputno u govoru izrazi želju za nečim, majka bi žurno radila da mu to obezbijedi.”
Šutnja supruge u stanju muževog bijesa donosi mnoge koristi. Poslušati riječi koje nisu drage i lijepe ne predstavlja kraj svijeta, niti Božansku odluku o svrstavanju u oganj džehennemski. To je samo privremeno stanje muža u kojem je nekada u pravu, a nekada, pak, nije. Razborita i mudra supruga je ona koja ljutnju muža može pretvoriti u zadovoljstvo.
Kada bezbožnik uzme raspravljati sa svojim Gospodarom na Sudnjemu danu – Danu najveće Božanske srdžbe, i opirati se, zasigurno time neće postići oprost i pomilovanje, niti će Božiju srdžbu preokrenuti u milost, govoreći: “Gospodaru, zar me nećeš zaštititi od nepravde?!” “Tako je”, kazat će Svevišnji, na što će bezbožnik uzvratiti: “Ja nisam zadovoljan da protiv mene svjedoči bilo ko osim mene.” Allah će zapečatiti njegova usta, i njegovim rukama i nogama će biti kazano: “Govorite!” – pa će oni progovoriti. Tada će bezbožnik povikati: “Prokleti neka ste, pa ja radi vas raspravljam!” Muslim bilježi slično predanje.
Na drugoj strani, Allah Uzvišeni će primaknuti i zakloniti vjernika i tajno mu račun svoditi, pitajući ga: “Sjećaš li tog i tog grijeha?!”, a vjernik će odgovarati: “Da, moj Gospodaru!”, sve dok ne potvrdi sve svoje loše postupke, misleći da je propao i nastradao, a onda će Svemilosni obradovati Svoga roba: “Ja sam ti ih sakrio na dunjaluku, a danas ti ih opraštam!”, potom će vjerniku biti uručena knjiga njegovih dobrih djela. (Muttefekun alejhi)
Primjećujemo da su šutnja i neupuštanje u raspravu rezultirali pretvaranjem srdžbe i bijesa u zadovoljstvo i oprost, dok polemiziranje, uzvraćanje i odgovaranje na bijes dodatno pogoršavaju odnose.
Mudra suprugo, budi pred svojim ljutitim mužem poput prozirne staklenke koja odolijeva vrelim i “srditim” zracima sunca, propušta ih, ali njihovu vrelinu ne reflektira i ne “uzvraća”. Ili poput staklenke u boji koja, ako je sunce dotakne svojim zracima, postaje još ljepša i “krade” naklonost svakog srca i mami njegovu ljubaznost.
Poslušajmo ispovijest jedne supruge: “Kada sam se udala, mislila sam da ću, zbog svoje ljepote, biti poput kraljice, a moj muž poput poniznog sluge. Da ću ga ‘okretati’ kao prsten na ruci. Raspravljala sam s njim o mnogim stvarima, ali sam na kraju rijetko dobijala ono što sam željela. Kada bi se zbog nečega naljutio i kritizirao me, ja sam mu odgovarala i raspravljala se sa njim. Naš bračni život postao je zemaljski pakao, nemoguć za nastavak. Umalo da se razvedemo. O tome smo razmišljali više puta. S vremenom sam primijetila da kada nešto izložim na lijep način, kroz pitanje, tražeći njegovo mišljenje, bez podizanja tenzija i tjeranja inata, priznajući svoje greške i propuste, a kada se naljuti, tjerala sam se na šutnju i neodgovaranje, pokušavajući ga nakon toga oraspoložiti i udovoljiti mu, primijetila sam, da bi se on tada smirio i udovoljio onome što tražim. Zaključila sam da je to ispravan način u komunikaciji s mužem, koji anulira i briše njegovu ljutnju i neraspoloženje.
Ne raspravljaj s mužem kada je neraspoložen; ako je ljut, to će povećati njegovu ljutnju, a ako nije, onda ćeš je prouzrokovati. Dopusti mu da iznese sve iz sebe jer će nakon toga postati kao prazan i čist list papira, počet će da se preispituje, razmatrat će svoje stavove i odnos prema tebi, i osjetit će nelagodu i unutarnji nemir. Nakon toga će pokušati da popravi situaciju. To će njegova supruga zasigurno primijetiti u prvoj njegovoj komunikaciji s njom.
Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao Musaba b. Umejra, radijallahu anhu, u Medinu da predstavi islam i pozove njene stanovnike u pravu vjeru, tamo ga je dočekao Esad b. Zurare, radijallahu anhu. Pred njih dvojicu ljutito se ispriječio Usejd b. Hudajr držeći koplje u svojoj ruci, prije nego je prihvatio islam, a inače je bio uglednik i predvodnik u svome narodu. Esad kao domaćin reče Musabu: “Ovo je prvak u svome narodu, pa gledaj kako ćeš s njim govoriti.” Usejd stade ispred njih dvojice i poče ih grditi i vrijeđati, govoreći: “Zašto ste došli među nas?! Da zavodite našu nejač i slabe?! Ako sebi mislite dobro, bolje vam je da nas se kanite!” Potom se okrenuo Esadu, koji mu je inače bio rođak, sin od amidže, i rekao: “Što si doveo ovog stranca među nas?! Da poziva neupućene među nama u stranputicu?!” Kada je završio s govorom i izlio bujicu svoje ljutnje i bijesa, Musab, radijallahu anhu, rekao mu je: “Hoćeš li sjesti i samo poslušati?! Ako ti se dopadne, možeš to prihvatiti, a ako ti ne bude po volji, ja ću te poštedjeti onoga što ne voliš.” Zatim je Musab, radijallahu anhu, počeo kazivati o islamu i recitirao je neke kur’anske ajete, na što je Usejd uzvratio riječima: “Ništa ljepše i bolje nisam čuo od ovoga!”, a zatim je prihvatio islam.
Poslije je došao Muaz b. Džebel, jedan od dvojice istaknutih medinskih vođa, pa je na isti ili još žešći način napao Musaba. No, Musab tome nije pridavao pažnju, sačekao je da Muaz b. Džebel izbaci svoj bijes, pa kada je završio, recitirao mu je kur’anske odlomke, a ovaj prihvati islam. I Medina nije ni omrknula a gotovo je cijela prihvatila islam jer je to učinio njen prvak i predvodnik Muaz b. Džebel, radijallahu anhu.
Mudra suprugo, doista si u mogućnosti da od stanja muževe ljutnje i bijesa, koje ga ponekad zadesi, napraviš najbolje vrijeme i priliku za ispunjavanje svojih želja i prohtjeva, tako što ćeš poput spužve “upiti” njegovu ljutnju i rashladiti i ugasiti žar njegovog bijesa. Ako to uspiješ, muž će ti se pokorno predati jer će osjećati da se grubo ponio prema tebi, a ti si prema njemu lijepo postupila. “Na loše ti dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati.” (Fussilet, 34.) Ovo je jedno uspješno i potvrđeno iskustveno pravilo, ukoliko se prihvati, i preko njega supruga ostvaruje uspjeh u svom bračnom životu.
Na Sudnjem danu bit će doveden neki čovjek, pa će mu Uzvišeni kazati: “Uvedite ga milošću Mojom u Džennet!”, a ovaj će se pobuniti: “Zbog mojih djela, moj Gospodaru?!” Na te njegove riječi, Uzvišeni će narediti melekima: “Stavite na jedan tas vage djela Moga roba, a na drugi blagodat vida” – pa će pretegnuti blagodat vida, te mu neće preostati ništa dobrih djela kojima bi se odužio za druge Božije darove, i bit će naređeno da ga bace u džehennemsku vatru. Tada će rob zavapiti: “Da, milošću Tvojom, moj Gospodaru”, pa će Uzvišeni reći: “Uvedite Moga roba, milošću Mojom, u Džennet!”
Raspravljanjem gotovo da je izgubio sve blagodati, i stanje sreće pretvorio je u puku suprotnost.
Neki optuženik, koji je počinio veliki prijestup, izveden je pred sud halife El-Mensura, a bio je veoma slatkorječiv i poznat kao govornik. Međutim, ovoga puta nije smogao snage da išta progovori i opravda svoj postupak, pa je halifa iznenađen time upitao: “Čemu takva šutnja i tišina, a poznajem te kao vrsnog govornika i dobrog oratora?!”, a ovaj tiho uzvrati: “Vođo pravovjernih, ovo nije vrijeme hvalisanja, već stanje iskazivanja kajanja i žaljenja u kojem ne dolikuje podizanje glasa i mahanje rukama.” Halifa se sažali i oprosti mu.
Šutnja utječe na ponašanje srdite osobe, dovodeći ga u stanje zapitkivanja i propitivanja svojih postupaka i ponašanja: kako se ponašao i šta će dalje da uradi? Štaviše, često mu nametne obavezu preispitivanja ličnih stavova i postupaka prije nego donese bilo kakav zaključak u stanju bijesa i ljutnje.
Sljedeći primjer kazuje nam veliki islamski misionar (daija) koji je ranije bio konzul u diplomatskom predstavništvu svoje zemlje u Americi: “Nisam pridavao nikakvog značaja vjeri. Jedne prilike sam organizirao zabavu u diplomatskom predstavništvu na kojem se posluživao alkohol i zabavljalo se uz muziku i ples. Usred zabave, dobio sam poziv sa ulaza gdje me čekala skupina mladića misionara koji su me toplo pozvali da s njima odem do džamije na namaz. Pljunuo sam u lice jednog od njih, drsko ih otjerao i zalupio vrata za njima. Te noći sam dugo razmišljao šta sam uradio i šta se sve zbilo. Narednog dana opet sam ih sreo, a oni me nisu prekorili, niti su to ikako spominjali, nego su me blago pozvali da im se pridružim u dobru. Navečer nisam mogao spavati. Stidio sam se svog postupka, pa me Allah Uzvišeni uskoro uputio i postao sam jedan od njih.”
Poštovana sestro u vjeri, ne reagiraj i ne uzbuđuj se kada se tvoj suprug naljuti ili rasrdi, pa ćeš uskoro vidjeti ono što te veseli.
Drži se šutnje i ne raspravljaj! Pusti neka izbaci iz sebe bijes. Upij njegovu srdžbu!
