Posebnu pažnju u Zborniku privlači stenogram razgovora koji su u Moskvi, 19. aprila 1947. godine, vodili sa Staljinom i Vjačeslavom Molotovom – Edvard Kardelj, Stanoje Simić i Vladimir Popović. Sastanak je uglavnom bio posvećen privrednoj saradnji, ali je Staljin u jednom trenutku pokazao interesovanje za broj Slovenaca, Srba, Makedonaca i Crnogoraca u Jugoslaviji. Na dnevni red su došli i Albanci:
Staljin: – A kako ide s Albancima? Hodža se nešto žalio na vaše političke savjetnike u njihovoj armiji, kao da oni slabe disciplinu, što li?
Kardelj: – To je za nas novo. Nama o tome nisu ništa govorili.
Staljin: – Kakvog su porjekla Albanci?
Kardelj: – Oni su potomci Ilira.
Staljin: – Sjećam se da mi je Tito govorio da su oni srodni sa Baskima.
Kardelj: – Da, to je tačno.
Simić: – Po nekim znacima izgleda da su Albanci najstariji narod na Balkanskom poluostrvu. Po nekim riječima da se zaključiti da je njihov jezik stariji od grčkog. Objašnjavao je šta znači reč Afrodita na albanskom i tvrdio da u grčkom jeziku ta riječ ništa ne znači.
Staljin: – Taj narod izgleda da je dosta zaostao i primitivan.
Popović: – Ali su vrlo hrabri i vjerni.
Staljin: – Da, oni mogu biti vjerni kao psi, to je odlika primitivaca. Kod nas su tako vjerni bili Čuvaši. Ruski carevi su ih uzimali za ličnu stražu.
Kardelj: – Kod nas na teritoriji Kosova ima i dan-danas više Albanaca nego Srba. Mi mislimo kasnije, kad se još bolje povežemo s Albancima, da im ustupimo te teritorije.
Staljin (to mu je bilo vrlo drago); – Vrlo dobro, to je pravilno. A kako su se Albanci našli na toj teritoriji?
Kardelj: – Za vrijeme Turaka zaposeli su taj kraj, a dio stanovništva denacionalizovali.
Staljin: – Kako da tako primitivan narod uspije u tome? Čime se to objašnjava?
Kardelj: – I okolna plemena su bila primitivna, kao na primjer, crnogorsko.
Popović: – Ne, nisu oni denacionalizovali Crnogorce. U tim krajevima su živjeli Srbi.
Staljin: – Vot kako! (smijeh)
Staljin: – Koja je vjera u Albaniji najviše zastupljena?
Simić: – Najviše ima muslimana, pa katolika, a ima nešto i pravoslavnih.
“Mi mislimo kasnije, kad se još bolje povežemo s Albancima da im ustupimo te teritorije”, da li se ova rečenica omakla Kradelju? Prije će biti da je u Moskvu stigao sa instrukcijama iz Beogada da vođi “svjetskog proletarijata” saopšti odluku rukovotstva KP Jugoslavije. I Staljinov odgovor “Vrlo dobro, to je pravilno” ukazuje da se takva odluka poduže pripremala.
Ovaj detalj potvrđuje i da je Enver Hodža s pravom, u svojim “sabranim djelima”, objavio da mu je Josip Broz Tito obećao da će ustupiti Kosovo Albaniji, “čim prije pošto malo primiri srpske nacionaliste”.
Predaja Kosova Albaniji nije se tih godina desila samo zahvaljujući definitivnom razlazu Tita i Staljina, odnosno Jugoslavije sa Sovjetskim Savezom i zemljama socijalističkog lagera, među kojima je tada bila i Albanija.
PRAVI uzrok tog razlaza sa Moskvom, godinama i decenijama prikrivan u Jugoslaviji, neće promaći pažljivom čitaocu Zbornika. Jedan dokument baca sasvim drugo svetlo na taj period. Formalni povod za Titove iznenadne nesporazume sa Staljinom početkom 1948. bio je povlašćen status stotina sovjetskih vojnih i civilnih instruktora u Jugoslovenskoj armiji i drugim institucijama komunističke Jugoslavije. Sovjeti su Tita i njegove saradnike krajem 1947. godine sumnjičili da imaju “nedruželjubiv stav” prema njihovim stručnjacima, što nije bilo daleko od istine, jer su plate sovjetskih instruktora bile “četiri puta više od plaća naših komandanata armija i tri puta više od plaća naših saveznih ministara”.
Pravi razlog otkriven je 10. februara 1948. godine kada je Staljin u Kremlju primio Kardelja i Đilasa.
Kardelj: – Nije bilo razmimoilaženja.
Staljin: – Koješta! Postoje razmimoilaženja, i to duboka. Šta ćete reći za Albaniju? Niste se s nama uopšte konsultovali o uvođenju vojske u Albaniju.
Kardelj: – Postojala je saglasnost albanske vlade.
Staljin: – Šta vi mislite? Pravdali se, ne pravdali – ostaje činjenica da se niste s nama konsultovali o slanju vojske u Albaniju.
Kardelj je pokušao da se pravda, dovijao se na razne načine i tvrdio da se ne sjeća nijednog pitanja spoljne politike u kome se jugoslovenska vlada nije konsultovala sa sovjetskom. Staljin: – Nije tačno! Vi se uopšte ne konsultujete. To nije kod vas greška, nego stav – bio je neumoljiv vođa proleterske revolucije.
OZBILjNOST Staljinovog odnosa prema slanju jugoslovenske vojske u Albaniju (dvije divizije) može da se vidi iz telegrama koji Molotov šalje tadašnjem ambasadoru SSSR-a Lavrentjevu za maršala Tita, 31. januara 1948.
– Iz vašeg razgovora sa drugom Lavrentjevom vidi se da vi smatrate normalnom situaciju u kojoj Jugoslavija imajući ugovor o uzajamnoj pomoći sa SSSR-om, smatra da je moguće ne samo da se ne konsultuje sa SSSR-om nego ni da o tome naknadno ne obavjestite SSSR… Ako vi smatrate da je takav način normalan, ja sam po nalogu vlade SSSR-a dužan da izjavim da se SSSR ne može složiti s tim da bude doveden pred svršen čin. Drug Lavrentjev nas je informisao da ste vi obustavili slanje jugoslovenskih trupa u Albaniju, što mi primamo k znanju. Međutim, očigledno je da između naših vlada postoje ozbiljna razmimoilaženja u shvatanju uzajamnih odnosa koje međusobno vezuju saveznički odnosi… – pisao je Molotov.
