Susret je bio prepun snažnih emocija, suze radosnice su orosile lice brata i sestre, a ravnodušni nisu ostali ni drugi članovi porodice koji su prisustvovali ovom događaju, pišu Nezavisne novine.
Prije više od pola vijeka Hasnija se kao mlada djevojka udala u Makedoniju. Nekoliko godina živjela je u Prilepu, a nakon toga se sa suprugom i djecom preselila u Tursku.
“Život u Makedoniji je bio težak, a muž mi je po nacionalnosti bio Turčin. Živjeli smo veoma skromno, a u potrazi za boljim životom odlučili smo se preseliti u Tursku”, prisjeća se ona.
Dodaje da su se nastanili u turskom gradu Izmiru, te u sretnom i skladnom braku izrodili devetoro djece. Kaže da je život u toj zemlji bio nešto bolji, ali su i dalje skromno živjeli.
Vezu s porodicom održavala su pisma koja je slala u rodno Naprelje, a u međuvremenu izgubila je oca, majku i još dvojicu braće koji su preminuli.
“Omer i ja smo sada ostali jedini u životu. Najveća želja bila mi je da prije smrti vidim i zagrlim brata. Napokon mi se to i ostvarilo”, kroz suze govori radosna sestra.
Kaže da ga je u posljednje vrijeme često sanjala, a njena davnašnja želja da posjeti rodni kraj i brata ostvarila se nakon dugo vremena.
Omer Alagić kaže da je, također, često mislio na svoju sestru. Najveći dio radnog vijeka proveo je mukotrpno radeći na ugljenokopima Rudnika mrkog uglja Kamengrad. Često se prisjećao djetinjstva i igara sa braćom i sestrama.
“Srce mi je puno, ne znam šta da kažem. Neka sam i ovo doživio, pa sad mogu i na onaj svijet”, dodaje sjetnim glasom.
Sa Hasnijom došla je i njena kćerka Nifet, koja govori samo turski jezik. Uz pomoć prevodioca rekla je da joj je majka puno puta pričala o rodnom kraju.
“Uvijek je govorila da nigdje nema ljepše zemlje i ljudi. Sad vidim i zbog čega”, kroz smijeh kaže Nifet.
S obzirom na to da se ubrzo vraća u Tursku, Hasnija svaki trenutak provodi s bratom, a već su se dogovorili da ga uskoro ugosti u svom porodičnom domu u Izmiru.
