Među migrantima je veliki broj maloljetnika bez pratnje. U operacijama spašavanja djeca često završe odvojena od roditelja ili rođaka s kojima putuju.
Reporterka Al Jazeere Step Vaessen, uspjela je pomoći bratu i sestri iz Mijanmara da se nađu u indonezijskoj pokrajini Aceh. Šesnaestogodišnja Roosya Begon napustila je rodni grad u Mijanmaru s osamnaestogodišnjim bratom Emanom Minom, u potrazi za životom u miru i bez progona.
Više mjeseci proveli su plutajući u odvojenim čamcima, nakon što su ih krijumčari napustili na moru. Pronašla ih je mornarica. Kada je stigla u Aceh, Roosya je pokušala naći brata.
“Bila sam slomljena kad ga nisam mogla naći. Svi smo mislili da je mrtav, čak smo organizirali bdijenje i oprostili se od njega. Danima nisam mogla jesti. Možete li mi, molim vas, pomoći da ga pronađem?”, kazala je Roosya Begon, azilantica iz Mijanmara.
Užas na moru
Roosyina majka poginula je kad je njihova kuća u Mijanmaru zapaljena. Otac je pobjegao od nasilja i nalazi se u Kini. Iscrpljena i dehidrirana, Roosya je stigla u indonezijsku pokrajinu Aceh, s više od 800 azilanata iz Mijanmara i migranata iz Bangladesha.
“Budisti su uništili našu kuću. Bilo nam je zabranjeno da se krećemo. Mnoge djevojke mojih godina su silovane. Zbog toga sam odlučila otići”, istakla je Begon.
Roosyin brat Eman stigao je u Aceh pet dana nakon nje. Smješten je u obližnjem privremenom prihvatilištu. I Eman se plašio da je njegova sestra umrla. Jedno drugom su opisivali užase koje su doživjeli na moru.
Roosya je pričala o svađi između Rohinja i migranata iz Bangladeša koja je izbila u čamcu. Mnogi su bačeni u more i umrli. Opisivali su kako su jedva preživjeli, bez gotovo imalo hrane i vode.
“Sad kad sam je vidio, kao da sam opet kod kuće, kao da vidim roditelje i prijatelje. Presretan sam. Obećao sam sebi da ću je naći ako preživim. Samo sam se molio da ostanem živ”, rekao je Eman Min, azilant iz Mijanmara.
Roosya je pronašla mnoge poznanike iz sela za koje je mislila da su mrtvi. Svi žele čuti o onome što su drugi preživjeli.
Želja za mirom
Eman je u Mijanmaru studirao teologiju, a kada je izbilo nasilje, morao je prekinuti školovanje. Sada predvodi molitve u izbjegličkom kampu.
“Želimo jedino mir. Pronašli smo ovu zemlju i čekamo da odluče hoće li nas nekuda poslati ili ćemo ostati ovdje”, rekao je.
“Konačno su zajedno, ali na samo nekoliko sati. Trajno spajanje porodice može potrajati i nekoliko mjeseci, jer su završili u različitim distriktima Aceha i vlasti im moraju izdati dozvolu”, izvijestila je reporterka Step Vaessen.
Iz Visokog komesarijata Ujedinjenih naroda za ljudska prava kažu da žele spojiti razdvojene porodice što je prije moguće. Za Roosyu i Emana novi oproštaj bio je bolan.
Razmišljati o onome što su doživjeli tokom putovanja i pokušati početi život ispočetka u novoj zemlji bilo bi mnogo lakše da imaju jedno drugo.
