Sunnet je nakon Božije knjige drugi izvor islamskog prava / jurisprudencije i zakonodavstva. Iz tog razloga nalazimo da je poglavlje o Sunnetu kao izvoru i dokazu šeriatsko-pravnih propisa jako opširno i podrobno obrađeno u knjigama metodologije islamskog prava u svim mezhebima, pravnim školama. Imam El-Evza’i (u. 157. H.) je čak govorio: ”Allahova knjiga više treba Sunnet nego što Sunnet treba Knjigu.”33
A to iz razloga što Sunnet pojašnjava Knjigu i što je Sunnet taj koji detaljno razlaže (tufassil) sažete iskaze Kur’ana (mudžmel), ograničava (tuqajjid) apsolutne / ničim neuslovljene kur’anske iskaze (mutlaq), specifizira (tukhassis) ono što je opšte (‘amm).
Ovo je navelo neke da kažu: “Sunnet dominira nad Knjigom.”34 tj. Sunnet pojašnjava ono što se kur’anskim tekstom htjelo reći. Međutim, imamu Ahmedu se nije dopadala ova izjava pa je rekao:”Ne mogu sebi dopustiti toliko smjelosti da tako što kažem, ali velim da Sunnet pojašnjava Knjigu.”35
Ova izreka upravo odražava pravo stanje stvari. S jedne strane Sunnet pojašnjava Kur’an, a s druge strane on kruži u orbiti Kur’ana i ne izlazi iz nje.
Neosporno je da je Sunnet izvor zakonodavstva i u oblasti obreda (‘ibadeta) i u oblasti međuljudskih pravnih odnosa (mu’amelat) koji se tiču pojedinca, porodice, društva i države. Imam Eš-Ševkani je rekao: ”Zaključak je da je utvrđivanje i priznavanje autoritativnosti Sunneta i njegove nezavisnosti kao izvora pravnih normi beskompromisni vjerski zahtjev oko čega se spori samo onaj s čijim islamom nešto nije u redu.”36
Ko god je čitao djela islamskog prava u bilo kom mezhebu, našao je da su krcata pozivanjem na Sunnet, bilo onaj verbalni, praktični ili odobravajući.
U tom pogledu nema razlike između pravnika koji su u historiji islamskog prava poznati kao pripadnici škole Hadisa (tradicionisti / medresetu-l-hadith) i pripadnika škole slobodnog mišljenja (medresetu- r-re’j). I jedni i drugi bezuvjetno priznaju načelo autoritativnosti Sunneta. Razlike su u detaljima i primjeni, i one su rezultat njihovih neslaganja oko uslova za prijem jednog hadisa i rada po njemu. Ko je čitao djela hanefijskog mezheba – koji reprezentuje školu slobodnog mišljenja – sigurno je našao da su pune hadisa na koje su se pozivali učenjaci te škole.
Jedno pažljivo obraćanje na hadise sadržane u knjizi kao što je El-Ikhtijar: šerhu-l-Mukhtar od Ibn Mevdud el-Hanefija el-Mevsilija (u. 683. H.), koja je bila udžbenik za nas učenike hanefijskog mezheba tokom srednjoškolskog obrazovanja na Azharovim koledžima, ili na El- Hidaju od El-Merginanija, koja je bila obavezni udžbenik za studente hanefijskog mezheba na šeriatskom fakultetu Azhara, ili na njen komentar Fethu-l-Qadir od hanefijskog učenjaka Kemaluddina Ibnu-1- Hemmama je dovoljno za utvrđivanje činjenice da se i pripadnici škole slobodnog mišljenja oslanjaju na Sunnet baš kao i tradicionisti / sljedbenici škole Hadisa.
Neki ljudi danas govore: “Ebu Hanife je za sahih, autentične, držao svega sedamnaest hadisa.” Ovu tvrdnju ne može prihvatiti um čovjeka koji poznaje akademsku narav škola u to doba i način na koji su se u njima formirali učenjaci. Sam Ebu Hanife je svršenik kufanske akademske škole na kojoj su se susreli pravo i Hadis još od dana kada ju je osnovao veliki ashab ‘Abdullah ibn Mes’ud, r.a. Njen ugled i vrijednost su porasli sa dolaskom zapovjednika pravovjernih, Alije ibn Ebi Taliba, r.a., koji je rekao: “Neka se Allah smiluje sinu Ummi ‘Abde (Ibn Mes’udu)! Zaista je ovaj grad napunio znanjem.”
Čudno je i to da se neki od njih u ovoj svojoj tvrdnji o Ebu Hanifi pozivaju na Ibn Khalduna. Ustvari su izvukli dio teksta iz konteksta, ne dočitavši sve što je rečeno na datu temu. To je ujedno i ispit na kome su pali mnogi ljudi. Ako se obratimo na Ibn Khalduna, naći ćemo da ovu predaju bilježi riječima koje govore o njenoj neutemeljenosti, te da on sam ne vjeruje u nju, već iza nje spominje činjenice koje je pobijaju. Evo šta on kaže u poglavlju ‘Znanosti Hadisa’ u svojoj Muqaddimi:
Znaj, također, da postoje razlike između imama-mudžtehida, u po- gledu većeg ili manjeg oslanjanja na Hadis. Tako se za Ebu Hanifu, r.a., kaže da je prenio svega sedamnaest hadisa ili nešto više. U svak- om slučaju ne više od pedeset. Malik, rahimehullah, je za sahih u svome Muvetta’u prihvatio najviše tri stotine hadisa ili tako nešto, a Ahmed ibn Hanbel, rahimehullahu ta’ala, je u svom Musnedu sakupio 30 hiljada hadisa. Svaki je postupao po svome idžtihadu u tom smislu.
Možda će neki pristrasni i nepromišljeni ljudi reći: “°Neki od njih su slabo poznavali Hadis te su zbog toga malo hadisa i prenijeli.” Ne- prihvatljiva je, međutim, jedna ovakva pretpostavka kad su veliki ima- mi u pitanju, jer se Šeriat crpi iz Knjige i Sunneta, i svako onaj ko je slabo poznavao Hadis morao ga je učiti i prenositi s punim pregnućem i ozbiljnošću kako bi vjeru mogao uzeti iz njenih autentičnih izvora i pravne norme preuzimati od onoga koji ih je primio od Allaha. Stvarni razlog za neprenošenje mnoštva hadisa kod onih koji su tako postupali su bile slabosti i mahane koje su oni nalazili u njima, posebno iz razlo- ga što je nepouzdanost, tj. držanje prenosioca hadisa nepouzdanim (džerh) kod većine njih polazišna pretpostavka. Tako se dešavalo da imama njegov idžtihad navede da odbaci svaki hadis i predaju u kome se pojavljuju takve mahane – čega je puno. Rezultat je bio da su neki od njih prenosili relativno malo hadisa zbog nepouzdanih puteva (turuq). Pa ipak, ulema Hidžaza prenosi više hadisa nego li ona iz Ira- ka jer je Medina bila mjesto gdje se Poslanik naselio i gdje su ashabi živjeli. Oni što su odselili u Irak, uglavnom su se posvetili džihadu. Sam Ebu Hanife prenosi malo hadisa zbog strogih kriterija koje je postavio za prenošenje i prijem hadisa, te zbog mišljenja da je hadis slab ako je suprotstavljen izvjesnoj / nepobitnoj racionalnoj spoznaji. Ti kriteriji su bili strogi pa je zbog toga malo hadisa prenio i samim tim rijetko se na njih pozivao. Tome nije bio razlog to što je on namjerno zapostavio prenošenje hadisa. A daleko je on od toga! Da je bio jedan od velikih mudžtehida u znanosti Hadisa, govori i činjenica da su muhaddisi priznali njegov mezheb, na njeg se obraćali i od njegovog mišljenja nešto, uzimali, a nešto ostavljali. Što se tiče drugih imama koji su bili muhaddisi, a oni su u većini, oni su bili fleksibilniji po pitanju uvjeta autentičnosti hadisa te su stoga prenosili puno hadisa. A svaki je postupao po onome do čega ga je njegov idžtihad doveo. I Ebu Hanifini učenici su poslije njega imali blaže kriterije pa su stoga prenosili više hadisa. Et-Tahavi je prenio mnogo hadisa i zabilježio vrijedan musned, koji i pored svoje vrijednosti, nije ravan Sahihima el-Bukharija i Muslima, jer su kriteriji kojima su se vodili njih dvojica u svojim djelima prihvaćeni od čitavog Ummeta, dok Et- Tahavijevi nisu, kao što je npr. slučaj sa prenošenjem od ravije čije karakteristike nisu poznate (mesturu-l-hal)…37
To su, eto, riječi velikog Ibn Khalduna o Ebu Hanifi i njegovu mezhebu. To su riječi iskusnog i nepristrasnog povjesničara.
Svi pravnici se pozivaju na Sunnet
Ovdje možemo sa punom sigurnošću ustvrditi da su svi muslimanski pravnici iz različitih krajeva i sljedbenici različitih škola, živih ili iščezlih, slijeđenih ili ne, obraćanje na Sunnet i pokoravanje njegovim autentičnim normama smatrali dijelom vjere. Držali su da niko nema pravo suprotno Sunnetu postupati. U tome su jedinstveni i sljedbenici škole slobodnog mišljenja i sljedbenici škole Hadisa. El- Bejheqi’ od ‘Uthman ibn ‘Umera bilježi da je rekao:
Došao neki čovjek Maliku i pitao ga o nekom problemu, a Malik mu odgovori: ‘Božiji poslanik, s.a.v.s., je rekao tako i tako.’ Ovaj čovjek ga upita: ‘A šta ti misliš?’ Malik mu tada prouči riječi Uzvišenog: “Neka se pripaze oni koji naredbi njegovoj suprotno postupaju da ih nevolja kakva ne snađe i patnja bolna zadesi.”
A od Ibn Vehba prenosi da je rekao: “Malik je kazao: ‘Fetve prethodnika su bile takve da ih se nije moglo pitati: zašto si to rekao? Zadovoljavali su se predajom i nisu je prekoračivali.”
Od Jahja ibn Durejsa bilježi da je rekao:
Bio sam kod Sufjana kad mu je došao čovjek i upitao: “Šta prigovaraš Ebu Hanifi?” (Sufjan odgovori:) A šta bi mu imao prigovoriti? Doista sam ga čuo kad kaže: ‘Uzimam iz Allahove knjige, a ako u njoj ne nađem što tražim, onda iz Sunneta Božijeg poslanika, s.a.v.s., a ako ni u njemu ne nađem ništa, obraćam se na njegove ashabe, ali tada uzmem mišljenje od onoga od koga hoću, a ostavim mišljenje onoga koga hoću, i ne uzimam mišljenje nekoga drugog ako oni imaju svoje mišjenje. A kad stvar stigne do Ibrahima, Eš-Ša’bija, Ibn Sirina, El- Hasena, ’Ata’a, Ibnu-l-Musejjiba… – i nabrojao je nekoliko ljudi – kažem: To su ljudi koji su praktikovali idžtihad, pa ga i ja praktikujem kao i oni!
Od Er-Rebi’a bilježi da je rekao:
Šafija je jednog dana ispričao hadis pa ga neki čovjek upita: ‘Hoćeš li to uzeti u obzir, Ebu ‘Abdullah?” On mu odgovori: ‘Onog dana kad budem prenosio sahih hadis od Resulullaha, s.a.v.s., a ne budem po njemu govorio i radio, evo ja vas pozivam za svjedoke da mi je u tom slučaju pamet otišla!
Od Er-Rebi’a još bilježi i da je rekao:
Čuo sam Šafiju da kaže: ‘Kad u mojoj knjizi nađete nešto oprečno Sunnetu Božijeg poslanika, s.a.v.s., postupite po Sunnetu Resulullaha, s.a.v.s., i ostavite ono što sam ja rekao!38
Fusnote:
33 Eš-Ševkani, Iršadu-l-fuhul, Kairo: Mustafa el-Halebi, 33.
34 Isto. Autor ovu izreku pripisuje Jahja ibn Ebi Kethiru. Istu izjavu bilježi i Ibn ‘Abdi- l-Berr u svome Džami’u, 2/192.
35 Ibn ‘Abdi-l-Berr, Džami’u bejani-l-’ilmi ve fadlih, Bejrut: kopija izdanja el-
Munirijje, 2/191-92.
36 Iršadu-l-fuhul, Kairo: Mustafa el-Halebi, 33.
37 Ihn Khaldun, El-Muqaddime, U redakciji ‘Ali ‘Abdulvahid Vafija. Ledžnetu-bejanil-’arebi, 2. izd., 3/1 143-45.
38 Es-Sujuti, Miftahu-l-dženne, 49-50.
