Nakon skoro 50 godina na vlasti, u miru i povučeno od javnosti umro je sultan Omana. Drugačije se nije moglo očekivati od Qaboosa bin Saida al Saida, čovjeka koji je svojom krhkom pojavom promijenio tijek političkog razvoja u Perzijskom zaljevu i šire na Bliskom istoku, a da to šira javnost nije ni znala.
Iza njegovog dobroćudnog lica s izraženom sijedom bradom, odisao je koliko autoritarnošću i plemenitošću arabijskog vladara toliko i tradicijom ibadijske države poznate po arapskim moreplovcima koji su omansku državu i trgovinu proširili od Goe u Indiji do Zanzibara i Mombase u Tanzaniji i Keniji. Rijetko je koji vladar bio tako omiljen, a istovremeno apsolutni vlastodržac. Prije svega bio je ono što je postalo sinonim za Oman – bio je diplomat.
Od američkih predsjednika do iranskih vođa, od druženja s arabijskim vladarima petromonarhija pa do kontroverznog susreta s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom, Qaboos nikad nije odbio susresti se sa svima gdje je vidio mogućnost smirivanja stanja u njegovoj burnoj regiji.
Omancima je i te kako jasno da o miru na Bliskom istoku ovisi i dugoročna orijentacije ove zemlje na krajnjem jugoistoku Arabijskog poluotoka, posebice jer se radi o zemlji koja je relativno siromašna naftom i plinom, barem u odnosu na svoje velike susjede.
Zbog toga se zemlja okrenula diplomatskom djelovanju, spretno iskorištavajući činjenicu da Oman nije ni sunitska niti šijitska zemlja, već prati ibadijski put k islamu, koji se ističe kako svojom tradicionalnošću tako i miroljubljivošću. Nije baš tako bilo kada je Qaboos došao na vlast.
Koliko god modernizacija bila na usnama sultana Qaboosa, prije svega je okrenuo Oman prema pragmatizmu. Sam je 1970. godine svrgnuo svog izrazito konzervativnog oca, koji se potom povukao na Mauricijus i tamo umro.
U to doba je glavni grad Muscat bio okružen zidom i vratima koja su se zatvarala s prvom zvijezdom na nebu. Od tada do danas, Oman se prometnuo u poprilično razvijenu zemlju, ali neke stvari se ne mijenjaju tako lako.
Oslanjanje na izvoz nafte i plina te na turizam ne može zamijeniti razvijeno moderno obrazovanje i proizvodnu tehnologiju koji su još uvijek na istim razinama kao u većini arapskih zemalja. Ipak, Oman je u posljednjih pedeset godina snažno zakoračio naprijed.
Kad je Qaboos došao na vlast, zemlja je imala tek dva snažna teološka učilišta: danas je mjesto koje pohode studenti iz svih dijelova svijeta. Muscat ne izgleda kao ostali zaljevski gradovi, više odražava tradicionalnu arapsko-portugalsku arhitekturu i nitko se ne bi čudio vidjeti Sindbada Moreplovca u luci, ali bi se mnogi Arapi mogli čuditi kako u ovom gradu bez problema djeluju džamije, crkve, sinagoge kao i budistički i hinduistički hramovi.
Oman možda jest službeno ibadijski, ali Qaboos nije nikome branio da ispovijeda svoju vjeru u svojim bogomoljama. Rijetko je gdje to moguće vidjeti na Bliskom istoku.
Diplomatske aktivnosti
Spor napredak u obrazovanju i proizvodnji ipak izaziva unutrašnje napetosti. Oman je sam iskusio dio tzv. Arapskog proljeća, ali ustanak je bio više postavljen kao upozorenje nego kao pokušaj smjene apsolutnog vladara.
Aura tajanstvenosti sultana, koji je prisutan na slikama diljem zemlje, ali koji se rijetko može uživo vidjeti čak i u međunarodnim odnosima, davala mu je gotovo status sveca.
Ova personofikacija započela je još u sedamdesetima kada se mladi vladar suočio s marksističkom pobudom u jugozapadnoj provinciji Dhofar. Nakon poraza pobunjenika 1975. godine Qaboos je započeo turneju po cijeloj zemlji i upoznavao ljude i njihove teškoće. Nikada se to u povijesti Omana nije dogodilo.
Sada, kada je mrtav, lako se može reći da će biti predmet legendi. Ta aura je bila dovoljna da u Muscatu okupi za istim stolom Amerikance i Irance, što nije uspjelo nikome drugome.
Danas je gotovo mitska činjenica da su diplomati iz ove dvije zemlje sjedili s Omancima u Muscatu 2013. godine i na kraju prihvatili Zajednički sveobuhvatni akcijski plan poznatiji kao nuklearni dogovor s Iranom.
Tek se sramežljivo par godina kasnije otkrilo da su Omanci bili ti koji su potaknuli tajne pregovore, ali nisu htjeli za sebe nikakvu hvalu, što je fascinantna diplomatska mogućnost sultanata.
Nasljednik sultana
Sve je to Qaboos usmjeravao prema četiri glavne strategije omanske vanjske politike: prvo, razvoj i održavanje dobrih odnosa sa svim omanskim susjedima; drugo, vanjskopolitički pogled koji je internacionalan i gleda prema van po uzoru na omansku zemljopisnu otvorenost i dugu tradiciju moreplovstva; treće, pragmatičan pristup bilateralnim odnosima naglašavajući geostratešku stvarnost a ne ideološke pozicije; i četvrto, potraga za sigurnošću i stabilnošću kroz suradnji mir, a ne kroz sukob.
U svemu tome osobitu ulogu ima i ibadijsko učenje, koje poziva na iscrpljivanje svih mirotvornih načina rješavanja nesuglasica, te nalaže umjerenost u svim stvarima.
Sultan Qaboos nije imao žene niti poznate djece. Iako je godinama bolovao od raka i bio u kasnim sedamdesetima, odbijao je javno obznaniti tko će ga naslijediti na sultanskom tronu, ali je očito da je unutar svog dvora to napravio.
Naime, samo nekoliko sati nakon službene objave njegove smrti, za sultana je proglašen njegov bliski rođak Haitham bin Tariq al Said, koji je 16 godina bio omanski ministar vanjskih poslova, osam godina glavni tajnik u vladi, te potom ministar nacionalne baštine i kulture.
Sveukupno više od 30 godina se Haitham, uz neke ostale bliske članove obitelji, pripremao za visoke dužnosti, a da je bio u užem krugu za novog sultana pokazuje i činjenica da je još 2013. godine postavljen za čelnika odbora Oman Vision 2040, kao dio dugoročne vizije koja oblikuje gospodarska kretanja Omana.
Ista vanjska politika
Njegov ulazak u Qaboosove cipele biti će izazovan. Oman je danas sinonim za Qaboosa, a iako je Haitham naglasio kako će pratiti svog velikog prethodnika, nesumnjivo će morati ostaviti svoj otisak kao vladar.
No, u početku je sigurno da će ostaviti mnoge stvari netaknutima, a možda će na mjestu ostati i Yusuf bin Alawi, ministar odgovoran za vanjske poslove od 1997. godine, koji je znak nacionalnog jedinstva jer je u svojoj mladosti bio disident i aktivni član Fronta za oslođenje Dhofara.
Alawi ima veliko iskustvo u povezivanju Amerikanaca i Iranaca, u radu na jačanju Vijeća za zaljevsku suradnju (GCC) i drugim bilateralnim kontaktima. On je taj koji je osobno predstavljao sultana u raznim javnim i privatnim sastancima.
Time bi Haithamu bio od velike koristi, barem u početku. Oman neće ni dalje birati strane u odnosima među susjedima, već će nastojati pratiti vanjskopolitičke smjernice kakve je dao Qaboos.
U vrijeme Qaboosovih posljednjih dana, Haitham je bio upoznat s nizom aktivnosti koje su vodile do razgovora između Husija i Rijada, kao i između Irana i svijeta. Sada će biti zanimljivo vidjeti kako će se regionalni vođe odnositi prema Haithamu i hoće li neki od njih nastojati pridobiti novog sultana na svoju stranu.
Glavni izazovi za Haithama biti će gospodarska situacija zemlje, a u suočavanju s narodnim nezadovoljstvima neće imati nedodirljivu crtu sultana Qaboosa. Čak i u vrijeme pokojnog sultana, narod je prosvjedovao 2011. godine, a sada ga ništa ne sprječava da napravi isto, ali silnije.
U takvim potencijalnim napetostima Haitham nema dobro sjećanje među građanima. On sam je aktivan biznismen, a usko je povezan s Blue City projektom, velikim propalim planom koji je država kontroverzno htjela provesti 2012. godine.
Sa sultanom Qaboosom otišla je cijela jedna sigurnost omanskog društva. Zbog svoje snažne personalizacije, Qabus je bio sinonim za Oman, ali je time davao i do znanja da ne vjeruje nikome i da bi se snažna podijeljenost u društvu između obalnog pojasa i unutrašnjih pustinjsko-planinskih predjela mogla povećati.
Haitham će stoga brzo morati graditi svoj imidž u kojemu ne imitira Qaboosa, ali prati njegove goleme uspjehe.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
