Bogata i značajna divanska književnost je, gubitkom historijskog konteksta, izgubila na značaju ali ne i na vrijednosti.
Nekada elitni vid poetskog izražavanja, kojeg su praktikovali i prosvijećeni otomanski sultani, divanska književnost je gubitkom historijskog konteksta izgubila i prirodnu bazu svog djelovanja. Ali, iako gotovo izumrla kao forma književnog stvaralaštva divanska književnost sačinjena je od izuzetno bogatog korpusa umjetničkih djela a u Bosni, i svim ostalim krajevima Balkana kojim je vladalo Osmansko carstvo, tokom gotovo pola milenija bila je to izuzetno cijenjena književna forma.
Profesorica turske književnosti iz Sarajeva Alena Ćatović govoreći o divanskoj književnosti kaže da je u vrijeme osmanskog perioda to bila elitistička književnost. Naziv je, dodaje, relativno novijeg datuma i dolazi od riječi divan, što u kontekstu književnosti znači zbornik ili pomno uređena zbirka pjesama.
Divanski pjesnik morao je biti obrazovan
„Klasični divani imali su strogo određenu formu, odnosno, uređen divan sadržavao je pjesničke forme svrstane prema tradicionalno utvrđenom redoslijedu. Turci su primajući tekovine islamske civilizacije razvijali književnost pod utjecajem arapske i perzijske što se očituje se u domenu sadržaja, rime, metrike, forme (gazel, kasida, rubaija, mesnevija, kit’a i dr.) Divanski pjesnik morao je biti vrlo obrazovan te pored osmanskog turskog, arapskog i perzijskog jezika poznavati tekovine islamske civilizacije, osobito islamskog misticizma, kao i tradicije velikih azijskih civilizacija: kineske, indijske a naročito iranske. Divanski pjesnici su svoja djela posvećivali uglednicima (sultanima, vezirima, begovima) te tako sebi nalazili mecene i osiguravali egzistenciju“.
Profesorica Ćatović objašnjava da da se tokom četiri stoljeća osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini veliki broj Bošnjaka okušao u pisanju divanske književnosti, ali tek je mali broj njih stekao afirmaciju izvan vlastite sredine i u centrima Osmanskog carstva.
Prvi kompletno uređen divan potječe iz 16. stoljeća, a njegov autor je Hasan Zijajija Mostarac. Za pisanje divanske književnosti pjesnik je morao biti obrazovan iz „islamskih i prirodnih nauka“, kaže Ćatović dodajući da je pored poznavnja turskog pjesnik nerijetko poznavao arapski i perzijski jezik.
Divanski pjesnici bili su, nerijetko, osobe koje su zauzimale značajna mjesta u sistemu osmanske vlasti, a među piscima divana bilo je i sultana. Najpoznatiji sultan koji je pisao divansku poeziju svakako je Sulejman Veličanstveni uz čije se književno pisanje veže i zanimljiv kulturno – historijski kuriozitet.
Sulejman Veličanstveni
„Najznačajniji osmanski divanski pjesnici često su bili osobe bliske dvoru kao što su pjesnici Baki, Hajali, Tašlidžali Yahya, Šejh Galib, Ahmed-paša ali i sami osmanski sultani. Zanimljivo je reći da najobimniji divan na osmanskom turskom jeziku pripada Sultanu Sulejmanu Veličanstvenom. Što se tiče pjesnika iz Bosne i Hercegovine, uz već spomenutog autora prvog divana Hasana Zijaiju Mostarca, tu su i Sabit Užičanin, Mezakija iz Čajniča, Derviš-paša Bajezidagić, Ahmed Hatem Bjelopoljak, Nerkesija, Fadil-paša Šerifović, Fevzija Mostarac i mnogi drugi“, kaže Ćatović.
Na perzijskom jeziku vjerovatno su napisana najznačajnija djela divanske književnosti, a uticaj koji su napravila djela klasične perzijske književnosti neizmjerljiv je. Pismenost na perzijskom jeziku, generalno, može se podijeliti na dva segmenta, kaže profesor perzijskog jezika i književnosti iz Sarajeva Munir Drkić.
“Prvi segment su naši ljudi koji su pisali na perzijskom jeziku, a drugi segment je klasična perzijska djela i njihovo prisustvo i uticaj kako na naše ljude koji su pisali na perzijskom jeziku i na širu kulturu u BiH. Prije svega, kada govorim o ovim perzijskim djelima mislim na najpoznatija djela perzijske književnosti, a to je Dželaludin Rumi i njegova Mesnevija, ali i neka druga djela koja danas nisu poznata najširoj publici. Npr. Sadi Širazi i njegovo djelo Đulistan, zatim Hafiz Širazi i njegov Divan i jedno djelo koje u Iranu uopće nije bilo niti je danas poznato a zove se Pend – nama. Mislilio se da je autor Feriduddin Attar, ali autor je neko drugi. Specifičnost tog djela je da je značajnije u bosanskoj kulturi nego u perzijskoj, jer je u perzijskoj kulturi bio inferioran i ne toliko poznat tekst dok je u ovdašnjim medresama bio udžbenik i bio prvo djelo prevedeno s perzijskog na bosanski jezik i stoljećima je kolalo, kružilo, čitalo se i komentiralo kako među sufijama tako i među učenicima i studentima medresa“.
Bogata tradicija na perzijskom jeziku
Tradicija pisanja književnosti na perzijskom jeziku u Bosni i Hercegovini je duga i bogata, a prvi južni slaven koji je napisao pjesničku knjigu na perzijskom jeziku je Mahmud – paša Adni, koji je bio vezir sultana Mehmeda Osvajača. Profesor Drkić pojašnjava da on nije porijeklom Bosanac pa se kao prvi značajniji pisac na perzijskom jeziku, a koji je s ovih prostora, smatra Hasan Zijajija Mostarac. Ipak, ističe Drkić, pisanje na perzijskom jeziku dobija na zamahu tek sa pojavom Derviš – paše Bajezidagića za kojega kaže da je bio “pjesnik koji je pisao na turskom i perzijskom jeziku a istovremeno bio je dva puta valija Bosne krajem 16. i početkom 17. stoljeća“.
U Bosni osmanskog vremena dva su se grada izdvajala kao centri perzijske pismenosti, kaže profesor Drkić, a u prijestolnici Hercegovine Mostaru bilo je toliko pjesnika, koji su pisali na perzijskom jeziku, da se grad uspoređivao sa iranskim Širazom.
„Dva najznačajnija centra tzv. perzijske pismenosti u Bosni i Hercegovini jesu Mostar, u prvom redu, a onda kasnije i Sarajevo. U Mostaru je pisao jedan malo veći broj pjesnika, pa je Mostar dobio ime Širaz Bosne. Najbolji perzijski pjesnici su iz grada Širaza u Iranu pa je tako i Mostar dobio ime Širaz Bosne. U Sarajevu je bilo nekoliko značajnih pjesnika, ali osim tih ljudi, koji su pisali i čija se poezija, moramo biti iskreni, ne može po kvalitetu mjeriti sa poezijom najboljih perzijskih pjesnika ima još jedan segment te tzv. perzijske učenosti, a to je tumačenje najznačajnijih klasičnih djela za šire narodne mase. Nekada za sufije, a nekada i za ljude koji nisu imali toliko veze sa tim djelima. To je prije svega Rumijeva Mesnevija, a koja su se odvijala u Sarajevu, Mostaru, u zadnje vrijeme u Tuzli, u Visokom i nekim drugim gradovima i ta tumačenja mesnevije još su uvijek prisutna u nekim oblicima i danas“.
Izgubljeni kontekst
Divanska književnost živa je samo u akademskim krugovima, a njenu recepciju, posebice kod šire publike, otežava činjenica da je pisana na stranim i danas arhaičnim jezicima. Ali, to čak i nije najveći problem u razumijevanju divanske književnosti, kaže Ćatović koja kaže da je nerazumljivost konteksta i simboličkog aparata još i vreća prepreka u razumijevanju sadržaja divanske poezije.
„Naime, ne postoji samo problem razumijevanja stranog i arhaičnog jezika već i posebnog sistema simbola, motiva, aluzija i reminiscencija nastao usljed promjene sociokulturološkog okruženja. Naravno, ovaj problem nije nešto svojstveno samo recepciji tekstova Bošnjaka na osmanskom turskom jeziku, već se može promatrati mnogo šire, kao pitanje današnje percepcije i razumijevanja divanske književnosti uopće. Recepcija klasične osmanske književnosti je vrlo ograničena u modernom turskom društvu, jer je stara poezija imala sebi svojstvene zakonitosti koje su bile poznate onovremenom recipijentu, te kako se kontekst te poezije vremenom izgubio, igra riječi i značenja postala je daleka modernom čitaocu“.
Divanska književnost bila je obilježje jednog perioda, a rasprostranjenost njenih formi bio je dokaz da je umjetnička aktivnost u vrijeme osmanskog carstva bila jaka i intenzivna. Sama forma danas je gotovo izumrla, a zanimanje za divanske pjesnike obnavlja se svaki put kada se javnost više i intenzivnije počne interesirati za Osmansko carstvo i period njegovog vladanja ovim dijelom svijeta.
