Mnoge je s pravom šokirala skandalozna izjava predsjednika RS-a Milorada Dodika, koji je pred kamerama u maniri pravog pravcatog naciste, javnosti objasnio do koje mu mjere smeta “arlaukanje” s džamija u Banjoj Luci, džamija koje su devedesetih sravnjene sa zemljom da bi poput Ferhadije iz pepela bile obnovljene i zasijale “ljepše nego ikada”. Negativnih reakcija, očekivano, bilo je mnogo, barem s bošnjačke strane, a oglasio se i OHR osudivši Dodikovo hitlerovsko arlaukanje.
Pravoslavna crkva još je jednom sramotno odšutjela. Ovakvi istupi i pripadajuća šutnja zaista dovode u pitanje dosadašnja međunarodna ulaganja, kao i metode i pristupe u odabiru subjekata između kojih se vrši međureligijski i međunacionalni dijalog. Dok srpska politika radikalno dovodi pod znak pitanja postojanje ideje suživota i dijaloga u BiH, treba naglasiti da je upravo s njima, s Dodikom i sličnima, neizbježno pregovarati i dogovarati se. To ponajbolje znaju bošnjački političari koje se počesto optužuje i neopravdano kritizira u vezi nefunkcionalnosti državnog sistema, ne uzimajući se u obzir ko im sjedi za suprotnim stolom.
Kvaka je u tome da se ne može pregovarati s lijevo orijentiranom medijskom alternativom koja za novac stranih fondacija, u ime izgradnje boljeg društva, u medijskom prostoru RS-a i šire radi opozicijsku buku, nastupajući s pozicije anacionalnih pomiritelja. Ako ništa, takvi barem nude utješne misli o opravdanosti vjerovanja da ne treba generalizirati nikoga i da “nisu i ne mogu svi Srbi biti jedno te isto”. No, mi govorimo o kontinuitetu srpskog “arlaukanja” od Vukovog “Srbi svi i svuda”, preko monarhističkog svetosavlja i miloševićevskog “Svi Srbi u jednoj državi”, pa do Dodikovih separatističkih “Mein RS” tendencija koje doista liče na nacističko vjerovanje u “njemački životni prostor” očišćen od svake Različitosti.
Bez obzira na to, BiH opstaje, a ezani i crkvena zvona uporno supostoje. Ako se ljudi zavađaju među sobom, to ne može učiniti Bog koji je Jedan i nije podijeljen ničim. Pa je tako nemoguće govoriti o posvađanosti zvukova koji dolaze s munare i crkvenog zvonika. I jedno i drugo poziv je čovjeku da se odazove Jednom Jedinom Bogu.
Dokaz održivosti teze o prirodnom suživotu ezana, zvona i crkvenog napjeva jeste i podvig (odiseja) muzičkog etnoentuzijaste, Engleza Davida Fanshawea, koji je 1969. godine s diktafonom u ruci započeo snimati vjerske i narodne napjeve na brojnim putešestvijama Bliskim istokom i Afrikom, te ubrzo komponirao prvu world music zborsku simfoniju nazvavši je African Sanctus.
Na ovom smo muzičkom izdanju, među ostalim, mogli čuti sazvučja ezana s kairske džamije i liturgijski pjev Kyrie eleison(Gospodine, smiluj se) u izvedbi crkvenog zbora. U to je Fanshawe uspio ubaciti i napjeve afričkih plemena. Da pojava world music trenda, koji se u mainstreamu nametnuo u prijelazu s 20. na 21. stoljeće, nije neki muzički “bidat”, dokazuju mnoge ekstatične kombinacije tradicionalne bliskoistočne muzike, roka i džeza. Muzički utopisti-hipici nisu bili jedini koji su iskušavali razne forme etnomuzičkih prožimanja, džez i rokenrol ovaj su trend začeli i on u raznim formama traje do danas.
U Sarajevu je, vođen sličnom plemenitom idejom, fra Ivo Marković pokrenuo hor “Pontanima”, mješoviti multireligijski hor za kojeg je ovaj franjevac ustvrdio da pjeva upravo ono kako zvuči Sarajevo, gdje se zvukovno isprepliću zvukovi ezana i crkvenih zvona. Ovaj odgovor ponajbolje je objašnjenje onima koji ovu vrstu muzičkog suživota i miksacije smatraju nepotrebnim, ili čak provokativnim religijskim sinkretizmom. Zašto muzikom ne opisati život koji u Bosni ima svoje utemeljenje gotovo u svim gradovima, počevši od Sarajeva pa do Bosanske Krupe, gdje u krugu od nekih stotinjak metara kroz arhitektonski suživot blistaju i džamija i pravoslavna i katolička crkva?!
“What a wonderful world”, uskliknut ćemo, citirajući stihove virtuoza bluza Louisa Armstronga. Muzika je vidovita, posebno kada srce vidi. Lično sam se u to uvjerio u Zagrebu upoznavši Ruđera Glavurtića, slijepog kompozitora i orguljaša čiji roditelji dolaze iz Crne Gore. Majka je iz Cetinja, a otac, poznati slikar i pisac, porijeklom iz Kotora. Otac Miro se kao mladić preselio u Beograd i osnovao avangardni pokret “Mediala”. Ruđer će 1993. s obitelji iz Beograda izbjeći u Hrvatsku. Muzikom se počeo baviti u šestoj godini života, a zbog bolesti je oslijepio u četrnaestoj. U Zagrebu upisuje Glazbenu akademiju, gdje se suočio s dvostrukom diskriminacijom: zbog hendikepa slijepca dato mu je do znanja da neće moći studirati, a, iako Hrvat katolik, dodatne probleme mu stvara čisti ekavski govor. Ipak dokazuje da slijepac koji govori ekavski može završiti muzičku akademiju i kao najbolji student završava studij orgulja.
Godine 2002. studira kompoziciju u holandskom Utrechtu, gdje postaje dio ulične scene i poznat po tome što dirigira na zvukove grada, odnosno svemu što čuje oko sebe, koracima, biciklima, pticama… Otkrio mi je da ga posebno zanima harmonija ezana i crkvenih zvona te da mu je velika želja da dirigira zvukovima Sarajeva, jer on već čuje zašto islam, kršćanstvo i hrišćanstvo mogu i moraju zajedno. Naime, čuje ratne rane i krikove Sarajeva, a smatra da oni zvukovno zacjeljuju nadglasani upravo ezanima i crkvenim zvonima.
Toliko o „arlaukanju“.
