Na Haškom sudu (ICTY) u srijedu se održava žalbena rasprava u vezi oslobađanja bivšeg predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića za za genocid u sedam bosanskohercegovačkih općina, na početku rata 1992.godine.
Podsjetimo od te točke optužnice Karadžić je oslobođen prošle godine, nakon rasprave po pravilu 98 bis, tijekom koje optuženi može zatražiti nakon izvođenja dokaza tužiteljstva – oslobađanje od točaka optužnice za koje smatra da ih tužiteljstvo nije dokazalo.
Haški suci su ga tada oslobodili po prvoj točki optužnice – za genocidnu namjeru vodstva bosanskih Srba – da uništi dio ili grupu građana bošnjačke i hrvatske nacionalnosti u prvoj godini rata, dok po deset točaka optužbi još treba odgovarati.
Tužiteljstvo je u prvoj optužnici teretilo Karadžića za genocidnu namjeru u 41-oj općini, da bi broj bio smanjen zbog što bržeg procesuiranja – prvo na 27, a na kraju na samo 7 općina. Bratunac, Foča, Ključ, Prijedor, Sanski Most, Vlasenica i Zvornik ostali su u optužnici kao ogledni primjeri u kojima su zločini dosegli razmjere genocida.
No ne i za haške suce, koji su po toj točki oslobodili Karadžića.
„Razmotrivši ukupni korpus dokaza koji stoje pred ovim Raspravnim vijećem u vezi sa ubijanjem, nanošenjem teških tjelesnih ili duševnih ozljeda, prisilnim premještanjem i nametanjem uslova života na bosanske Muslimane ili bosanske Hrvate u zatočeničkim objektima u općinama, Vijeće zaključuje da ne postoje dokazi da su te akcije došle do nivoa na kojem bi razumni prosuditelj o činjenicama mogao doći do zaključka da su počinjeni sa namjerom da se bosanski Muslimani i/ili bosanski Hrvati kao takvi unište u cijelosti ili djelomično“, naveo je predsjedavajući sudac korejskog porijekla O Gon Kwon.
Unatoč odluci o oslobađanju po prvoj točki optužnice, ostala su mnoga svjedočenja o ubijanju tisuća ljudi, kao i o sistematskom silovanju te zlostavljanju civila u brojnim manjim ili većim logorima – kako bi se što većoj grupi građana određene nacionalne skupine nanijela teška trauma, zbog koje se više neće vratiti.
Prilikom žalbene rasprave tužiteljstvo će žalbene suce podsjetiti na primjere masovnih ubojstava, poput primjerice na području Zvornika, o čemu već postoje presuđene činjenice na Haškom sudu.
„Početkom lipnja nekoliko tisuća muslimana iz različitih sela tjerani su na područje Bijelog Potoka – otprilike 750 muškaraca odvojeno je od žena i djece. Žene i djeca su poslani autobusima i prognani, a muškarci su zatočeni u školi u Karakaju, gdje ih je 160 otprilike ubijeno, još 190 ih je odvedeno u klaonicu i tamo ubijeno. Općenito, kada je riječ o Gerinoj klaonici, ona je otvoreno funkcionirala kao mjesto pogubljenja i sabirni centar za stotine pobijenih muslimana.“, opisao je prilikom odgovora na Karadžićev zahtjev za oslobađanjem na polovici suđenja – glavni tužitelj u procesu Alan Tieger, koji će se i tijekom srijede obratiti Žalbenom vijeću.
Modus operandi srpskih snaga primjenjen u Zvorniku 1992.godine, istovjetan je onom u Prijedoru, a kasnije i u Srebrenici 1995.godine, za koju će Karadžić ipak odgovarati po optužbi za genocid.
Prema podacima Istraživačko-dokumentacijskog centra, u Prijedoru je tijekom rata ubijeno ili nestalo preko 4.000 bošnjačkih civila što ga svrstava po broju žrtava, u odnosu na ukupan broj stanovnika – odmah iza Srebrenice. Nakon što su bosanski Srbi (vođeni SDS-om) zauzeli spomenute općine 1992.godine, formirani su zloglasni logori u kojima se organizirano ubijalo i zlostavljalo zatočenike. Ta činjenica će biti i jedan od glavnih faktora prilikom donošenja konačne odluke žalbenih sudaca o tome – je li se tamo dogodio genocid te treba li Karadžić i za to odgovarati.
Budući da su suci odbili Karadžićev zahtjev za oslobađanjem po svim točkama optužnice, oslobodivši ga samo po jednoj, on se od jeseni prošle godine brani od preostalih deset.
Do sada je izveo oko 130 svjedoka dok ih namjerava pozvati još preko 400. No neizvjesno je hoće li se svi odazvati, odnosno hoće li one koji ne žele doći u Den Haag suci na to natjerati izdavanjem obvezujućeg naloga (subpoene).
