Planira odlazak
Sve se desilo 8. marta na stadionu u Tukovima kod Prijedora, kada je Marić na kraju utakmice nezgodno kopačkom dobio udarac u glavu i kao pokošen pao na zemlju. Mijići i Marići od tada su se sreli nekoliko puta. Uveliko se planira i odlazak u Bosansku Dubicu, na rođendansku feštu starije Mijićeve kćerke… Zoran se u međuvremenu i malo smirio. Kaže da je sretan kada vidi Nemanju, da je živ i zdrav. A da nije bilo njega, ko zna šta bi bilo sa mladim fudbalerom.
– Vidjevši da je nakon udarca nastala prava panika, da se neki fudbaleri hvataju za glavu i plaču, utrčao sam na teren. Znao sam tačno šta trebam da radim, jer sam sličan slučaj imao 1997. godine u Banjoj Luci. I tada je momak progutao jezik, kao i Nemanja, koji je nepomično ležao. Gušio se. Pokušao sam da mu iščupam jezik, nesvjesno me je nekoliko puta ugrizao za ruku, ali sam na kraju uspio. Trajalo je desetak minuta, do dolaska Hitne pomoći – govori Mijić, koji nekoliko noći, i nakon što se u bolnici uvjerio da je Marić dobro, nije mogao oka sklopiti.
Još miruje
Marić je ovih dana izašao iz bolnice. Obojicu opsjedaju novinari koji zbog ove priče dolaze čak iz Hrvatske, ali on tek s rijetkima pristaje da priča zato “što ne voli da se prisjeća tih trenutka”.
– Drugi su mi pričali šta se desilo, jer se utakmice sjećam samo do tog momenta. Znam da mi je Zoran spasio život i to je sada moj prvi brat. Posjetio me je i momak koji me je nezgodno zakačio kopačkom. Izvinio se, znam da nije bilo namjerno – kaže Nemanja, koji će još malo mirovati.
Treba malo “stati na loptu”
Zbog udarca u glavu na koji podsjećaju tamni kolutovi ispod očiju i povrede noge koju mora sanirati, mladim igračima poput njega poručuje da
