Bahtijar Karali nikada neće zaboraviti kako su se jednog jutra u njegovoj kući pojavila dva policajca naoružana kalašnjikovima. Jedan od njih bio je njegov susjed. “Oprosti prijatelju, sad ideš s nama. Tvoje ime će biti promjenjeno, odaberi novo ime”, sjeća se Karali, pripadnik turske manjine u Bugarskoj, riječi susjeda. “Ali kako to da uradim? Ime su mi dali roditelji, ne mogu ga mjenjati”, uzvratio je policajcima.
24. decembra 1984, vojne i policijske snage opkolile su okrug Kardžali na jugu Bugarske u kojem živi veći dio pripadnika turske manjine. Putevi su bili blokirani, telefonske veze prekinute, a na snazi je bila zabrana izlaska iz kuća. Na teren su stigli tenkovi i vodeni topovi, civilno stanovništvo bugarskog porijekla je naoružano. Iz Sofije je bilo naređeno da svi raspoloživi saradnici bugarskih ureda za prijavu boravka budu poslati u Kardžali, kako bi turska manjina dobila nove dokumente. Pod pritiskom ratnog prava svi predstavnici manjine bili su prisiljeni da “bugarizuju” svoja turska imena. Odmah su dobili nove iskaznice. Turski jezik više nije smio da se koristi u javnosti, sva do tada postojeća manjinska prava su ukinuta.
Žrtve se javljaju DW-u
Do januara 1985. ove akcije bile su tajne, ali vesti su polako počele da postaju javne. Bahtijar Karali se tada obratio Dojče veleu: “Nazvao sam redakciju kako bih izvjestio o tome šta se ovdje događa. Telefonski broj sam naučio napamet, prve brojke su bile 0049…”Nije trebalo dugo čekati na proteste. Već prvi dan u njima je učestvovalo preko 11.000 ljudi, sve je proteklo uglavnom mirno. Prema zvaničnim navodima, bezbjednosne snage su zaplijenile samo nekoliko noževa i drvenih štapova. Brojni demonstranti su ipak uhapšeni i zatvoreni u jednom kaznenom logoru na Beleneu, jednom ostrvu na Dunavu. Među njima je bio i Mastin Esirov. “Neki su pobjegli u šumu, drugi su se sakrili u podrumima i senicama. Na kraju su ih sve pronašli”, sjeća se Esirov. “Dvije godine kasnije ja sam, da apsurd bude veći, bio prisiljen da promjenim i ime mog djede, iako je preminuo 16 godine prije mog rođenja.”
Napadi bugarske vlade protiv turske manjine postali su javni nakon što je u znak protesta francuski predsjednik Fransoa Mitteran kratkoročno otkazao državnu posjetu Bugarskoj. Odmah nakon toga je Komunistička partija u Bugarskoj objavila kako je akcija u Kardžaliju i u regionu okončana uspješno i da će biti nastavljena u drugim oblastima, u kojima živi turska manjina. 31. marta 1985. komunistički vlastodršci su saopštili da su promjenjena sva turska imena. Od tog trenutka se intenzivno radilo na unosu novih imena u sve relevantne registre. Svaki predstavnik turske manjine je u narednim godinama dobio u prosjeku 19 novih potvrda i službenih dokumenata, od krštenice preko vozačke dozvole pa do ljekarskog kartona.
Masovni egzodus bugarskih Turaka
Istovremeno je tekao i ideološki dio kampanje. Povrijeda ljudskih prava koju je naredio državni vrh dobila je zvučno ime: “ponovno rađanje”. Time se sugerisalo da se turska manjina mjerama asimilacije ponovno vratila svojim bugarskim korijenima. Komunistička propaganda je pokušala da uvjeri ostatak stanovništva, ali i svjetsku javnost, da su mjere asimilacije bila dobrovoljna odluka turske manjine. Propagandni napori su propali zbog rastućeg otpora mjerama Sofije. U martu 1985. proturski teroristi su napali jedan putnički voz u kojem je poginulo sedam osoba. Između 1988. i 1989. razvijaju se i politički oblici protesta, utemeljene su organizacije za zaštitu ljudskih prava i društva za zaštitu turske manjine.
Na graničnim prijelazima (naslovna fotografija) nastale su kilometarske kolone. Ipak je za mnoge novi život u Turskoj bio san. “Auto je bio prepun, prtljaga, televizor, sve. Pasoši su bili u džepu”, sjeća se Mastin Esirov. “Ali onda je Turska zatvorila granicu i više nismo mogli da napustimo Bugarsku.” Nakon što se preko 300.000 bugarskih državljana doselilo u Tursku, Ankara je bila prisiljena krajem avgusta da zatvori granicu. Početkom 1989, komunistička vlast u Sofiji je shvatila da situacija izmiče kontroli i došla do zaključka kako se nastali pritisak može smanjiti samo iseljavanjem pripadnika turske manjine u Tursku. U maju iste godine, partijski i državni šef Todor Živkov se obraća stanovništvu s ponudom da svi oni koji to žele mogu napustiti zemlju. Predstavnici turske manjine na brzinu su počeli da prodaju sve što su imali kako bi mogli otići u Tursku. Nastao je haos od kojeg su mnogi Bugari besramno profitirali na muci svojih sugrađana. Za smješne svote su kupovali njihove kuće, a svoje stare automobile Turcima su prodavali po previsokom cijenama.
Vlastodršci u Sofiji pokušali su da opravdaju svoju akciju i krivicu da prebace na tursku manjinu. Za masovni egzodus je propaganda koristila cinični pojam “velike ekskurzije”, pokušavajući da uvjeri svjetsku javnost kako su ti ljudi samo privremeno otišli u Tursku – kako bi posjetili rodbinu. Ali i ti propagandni pokušaji su propali. Nekoliko mjeseci kasnije, 10. novemra 1989. godine, diskreditovani Živkov je smjenjen i to od svojih partijskih drugova.
Nacionalisti protiv turske manjine
Jedna od prvih mjera nove, još uvijek komunističke vlade, bilo je ponovno uvođenje manjinskih prava za bugarske Turke. Ali prisilne mjere protiv turske manjine zatrovale su atmosferu u zemlji. Krajem 1989. i početkom 1990. bugarski nacionalisti i profiteri turskog egzodusa pokrenuli su masovne proteste, koji su Bugarsku doveli na ivicu građanskog rata.
Tokom 1990. napetosti su popustile: osnovana je politička stranka turske manjine, poveo se sudski proces protiv visokih komunističkih zvaničnika zbog povrijede ljudskih prava i zemlja je brzo krenula putem demokratizacije.
Dva bugarska državna predsjednika i jedan šef vlade od tada su se u više navrata izvinili turskoj manjini, ali sudski proces je nakon nekoliko godina obustavljen. Većina iseljenika nije se vratila. Gotovo dvadeset godina je suživot bugarske većine i turske manjine tekao bez trzavica. Ali s obzirom na posljednjih pet godina sociolozi upozoravaju na odbojno držanje prema etničkim manjinama i porast stope antiturskih incidenata. Više manjih stranaka, koje su s vremena na vrijeme bile zastupljene u bugarskom parlamentu ili su još uvijek u istom, huškaju protiv turskih Bugara i ogorčeno se bore protiv njihovih manjinskih prava. Ne smije se potcijeniti opasnost da bi napetosti ponovno mogle da eskaliraju.
