Inicijaciju naslova knjige nalazim u tome što pjesnik Kandić voli svoj rodni kraj – Sandžak, voli Bosnu, bosanski jezik… On zna da je jezik najveće blago jednoga naroda – za nas naš lijepi bosanski jezik, ”jezik najviše umjetničke ljepote”, kako je govorila Isidora Sekulić.
Zbirka poezije ”Sandžak” je poput lirskog traktata koji autor piše prebirući po uspomenama. Svaki stih je njegova referenca – poetska i osobna, doživljena lirski i transformirana iz života u liriku najviše semiotike. Iščitavajući Kandićevu poeziju uočila sam nekoliko tematskih cjelina. Kao primarni motiv, nametnula se ljubavna tema snovitog oblika, što nas vodi u svijet ljubavne intime, nostalgije i pripadanja dragom biću. Ljubavna retorika pjesnika Kandića nije banalna, niti metonimična, niti dionizijska, ona je realna i iskrena. U ovim pjesmama prepoznaje se autorov sentiment, alhemija ljubavne čežnje i njeno pretvaranje u poeziju. Na trenutke se njegova poezija doživljava pesimistično (”Izdisaj”), ali je dovoljno pročitati pjesme ”Sunčevi zraci u licu” ili ”Uvijek si mi tu” i shvatiti da se autor ipak ne predaje tamnim stihijama života.
Osim ljubavi prema dragoj ženi, a time i sebi, neke pjesme u ovoj zbirci autor posvećuje svom vilajetu i svojim Bošnjacima. Tu pjesnik unosi novu leksiku – prezir, bijes, prijetnju… Najsnažnije iz ovog ciklusa su pjesme ”Šutnja ubija Sandžak”, ”Plavski selam”, ”Sandžak ni’ na nebu, nit na zemlji”. I ništa nije tako gorko, kako poeta zapisuje, kao kada ”… suza krene // Pa prašnjavi tu drum kvasi // Zemlje što je dio mene” (”Suza na rodnoj grudi”). Okrećući se Sandžaku pjesmom, srcem, dušom, svojom poetskom strukturom Kandić afirmira tipičnu lirsku vrstu pjesama, potvrđuje njene stvaralačke razloge, ali istodobno razvija i neke idejne komponente iz života ljudi u Sandžaku. Sadržaj rukopisa također nudi i vrlo zanimljiv prikaz ozračja političkog života u Sandžaku apostrofirajući ono što je postojalo, ali što je i danas aktualan društveni i, prije svega, politički problem.
Kandićev poetski izraz prilagođen unutarnjem žaru njegovog duhovnog bića krije religioznu odanost prema Stvoritelju. Njegova lirska, visoko realistična, iskrena i humana poetska kazivanja nose lijepe ali nekada i oštre poruke – društvenu zbilju i stradanja svoga naroda koja izgleda još uvijek traju. Reklo bi se, Sanžak je lijep vilajet ali ”u okovima”. Čini se da je poetskim sadržajem autor želio obuhvatiti sve one historijske događaje i one genocidne projekte oko sudbine Sandžaka i Bosne i Hercegovine usmjerene na zatiranje bošnjačkog stanovništva.
Historija književnosti potvrđuje da je nekada dovoljna samo jedna dobra pjesma da njen autor bude ovjenčan lovorovim vijencom. U Kandićevom kanconijeru ima takvih pjesama raznolike ljepote – misaone, lingvističke, versifikacijske, stilske. Za svoje poetsko izražavanje, za kazivanje pripovijesti lirskog smisla, i opsega, Kandić je izabrao specifičnu poetsku strukturu, tzv. slobodnu stihovanu formu, slobodan raspored stihova, nerimovanih – po smislu da je ta forma najadekvatnija za kazivanje lirskih tema, ljubavnog ili rodoljubivog diskursa. To je specifičan recitativ, nekada pun ljubavi, nekada žalan, gnjevan, a nekada prijeteći…
Stoga, složenost i jednostavnost što ih život sobom nosi i vezuje uz sebe, postaju trajni izazov pjesnika Kandića. Njegova mnogoznačna poetska kazivanja narastaju u jedan rijedak – talisman Sandžaku – dragocjen bošnjačkoj književnosti i kulturi uopće. Ovaj segment apsolviran je kao potvrda da je svaka knjiga pisana bosanskim jezikom bošnjački talisman, jer je pisana najljepšim, bosanskim jezikom.
Uz želju da ohrabrim autora, podsjećam na riječi moj rah. Oca akademika Alije Džogovića da ”nije poezija samo ono što se stavi na papir… Poezija je i Život, Poezija je i Mišljenje, poezija je i Svijetlost. Može biti zrnce Svijetla – ali je ono Svijetlo, Čovjek, Pjesma…” Analogno tome, kao opći zaključak, Kandićevu poeziju treba čitati, vjerujući u moć riječi, snagu i plemenitost poetske poruke.
Suada A. Džogović
