Na današnji dan 1945. godine zajedničkim naporima i žrtvama svih naroda oslobođeno je Sarajevo. Ovaj dan, jasno povezan sa antifašističkim tekovinama i danas se obilježava kao Dan grada Sarajeva.
1.425 dana bez hrane i vode. Bez struje i grijanja. Pod nišanima snajpera i granatama. To je bila sarajevska stvarnost. Stvarnost kakvu novija istorija ne pamti. Bila je to opsada glavnog grada Bosne i Hercegovine.
U prosjeku je na grad padalo oko 330 granata. Jedna je pala i na kućni prag porodice Imamović. Tog 21. marta 1993. Zlatka Imamović izgubila je svoje dijete. Sina Mirzu.
“Zovem ga Mirza, Mirza. Oboje tražimo. Ovdje je mrak. Prašina. Ništa se ne vidi. Onda sam izašla i suprug ga je vidio i samo su me u kuću… Svekar je ovdje ležao. Djever ovdje. Dijete ovdje. Pola naše porodice u tom trenutku je bilo u krvi. U krvi i mraku”, sjeća se Zlatka Imamović.
Mirzi je oduzeta mladost i život.
“Moj Mirza je tada imao pet godina i dva mjeseca. Sad bi moj Mirza imao 31 godinu. Često razmišljam kako bi izgledao. Vjerovatno bi porodicu imao”, priča majka.
No danas tek nekoliko fotografija. I besmisao rata.
“Da tako neko može nešto uraditi, napraviti. Kakvi su ti umovi? Kakvi su ti ljudi, od čega su ti ljudi da mogu takvo zlo nekome napraviti”, pita se Senad Imamović.
Ostala je zabilježena izjava sarajevske doktorice Silve Rizvanbegović kako mrtvačnice ne mogu primiti više mrtvih.
Nedugo poslije i dr. Silva Rizvanbegović je ubijena. Ubijena je u vozilu hitne pomoći zbrinjavajući ranjenike.
“Ona je bila u prvom vozilu, u drugom vozila sam bio ja. U prolasku pored kasarne Maršal Tito, eto, s jednog prozora ‘sijač’ i tu se završio njen život”, kaže dr. Tihomir Bera.
Ubijana su djeca. Građani Sarajeva. Uništavana kultura, spomenici, simboli grada. Priča o Sarajevu priča je o bolu i stradanju. Ali i otporu. I onom sarajevskom duhu koji se nije slomio. Sarajevo se nije predalo. Danas se sjeća i nastavlja da živi.
“Sutra je važno. Danas je lijep dan. A sutra će biti još ljepši, sigurno”, zaključuje doktor Bera.
