U Mirkovcu je tim Mental Disability Advocacy Centera i Organizacije za društvenu afirmaciju osoba s duševnim smetnjama razgovarao sa ženom koja je 20 godina živjela u ustanovi na zahtjev porodice, a prethodno deset godina u Lobor-gradu, pri čemu je jedini lijek koji je primala bio lijek za krvni pritisak, piše Slobodna Dalmacija.
Institut staratelja je najčešće zlouporabljen, pokazao je izvještaj tima. Ako staratelj traži prisilan smještaj štićenika u psihijatrijsku ustanovu, to najčešće bude provedeno bez medicinske indikacije. Uočeno je da se značajan broj osoba prisilno hospitalizuje samo na zahtjev sredine.
‘Ljekari u Jankomiru naveli su primjer gdje je roditelj nazvao policiju kako bi odveli njihova sina jer se ponaša psihotično. prema izvještaju, policija je mladića zatekla u parku s prijateljima i usprkos činjenici da nije pokazivao znakove neobičnog ponašanja, uhapsili su ga i doveli na liječenje. Primljen je kao pacijent na prisilnom liječenju’, tvrdi se.
Intimnost je praktično potpuno neosigurana, pa su osobe prisiljene ‘družiti se, opuštati, imati lične i intimne odnose i spavati pred očima svih ostalih koji se zateknu u sobi’.
‘Pacijenti u polumrak leže razodjeveni’
Nadzor je proveden u socijalnim ustanovama Lobor-grad, Mirkovec, Osijek, Vojnić, a od bolnica zagrebački Jankomir, Popovača, Ugljan i Rab. U svim bolnicama, osim u Jankomiru, zatečeni su izrazito loši higijenski i materijalni uslovi, a najteže je stanje zatečeno na nekim odijelima Popovače, gdje u polumraku ‘leži po deset pacijenata, uglavnom razodjevenih’, a na odjelu ‘ne postoji odgovorni ljekar’.
U ustanovama Lobor-grad, Mirkovec i Osijek konstatirano je kako se o smještenim osobama ne vodi računa nakon što im se dodijeli krevet. ‘Neki od njih su stariji i vezani uz krevet, te autori izvješća nisu imali nikakvog razloga ne vjerovati osobama koje žive u ustanovi Osijek da ih se ne izvodi redovno ili često na svjež zrak, vježbanje ili bilo kakvu drugu aktivnost. Jedna osoba koja živi u ustanovi izjavila je da se na takvu uslugu može čekati i do godinu dana’, stoji u izvješću kojeg su objavili Mental Disability Advocacy Center i Organizacija za društvenu afirmaciju osoba s duševnim smetnjama.
Analizirajući praksu prisilnog zadržavanja psihijatrijskih bolesnika, izvjestitelji su zaključili da u medicinskoj dokumentaciji najčešće ‘nema dokaza o primjeni bilo kakve međunarodno priznate metode procjene rizika prije samog prihvata u bolnicu’. Ako se navodi da je osoba prisilno zadržana na liječenju jer je, na primjer, ‘bila suicidalna’, uz to se ne navode ni okolnosti ni opis takvog stanja. Većina ustanova ne pokazuje zakonsku obavezu da psihijatrijski vještaci koji procjenjuju ispravnost odluke o prisilnom zadržavanju osobe na liječenju ne smiju biti iz iste bolnice u kojoj je oboljeli prisilno smješten, pa autori izvješća cijelu proceduru supervizije nazivaju kozmetičkom. Oboljelima često nije dodijeljen advokat s kojim se mogu konsultovati o svojim pravima, a ako jest, onda ga često ne upoznaju prije održavanja ročišta ili se s njim samo nakratko sastanu.
U sve četiri nadzirane psihijatrijske bolnice, tim za monitoring susreo se s osobama koje nisu bile svjesne da imaju bilo kakva prava, a to znači da ne znaju kako imaju pravo biti upoznate s razlozima zadržavanja, pravo na osporavanje odluke, pravo na žalbu na odluku o prisilnom liječenju i pravo na advokata, stoji u izvješću.
U Popovači je, primjerice, zatečen pacijent koji je prema medicinskoj dokumentaciji, vezan svaki dan u trajanju od jednog do 12 sati, bez pauze, tokom tri ili četiri godine, pa su mu mišići atrofirali. Obrasci o primjeni prisile rijetko su popunjeni u skladu s propisima, pa se ne može utvrditi ko je i na temelju čega odredio primjenu sile. Jedan je pacijent izvjestiteljima opisao da svaka osoba koja napusti ustanovu bez dozvole za kaznu bude vezana remenjem.
