Dok je Vermaht gutao teritoriju, u glavama rasističkih berlinskih moćnika formirala se paklena ideja koja je vrlo brzo postala i razrađeni plan, a koji se ticao upravo nedužnih poljskih mališana koji su toga dana provodili svoje prve sate u školskim klupama.
Bio je to plan povezan sa tzv. Opštim planom kako bi svijet izgledao da su nacisti pobijedili u Drugom svjetskom ratu, ali po svojoj tragičnosti i nesreći koja cijepa i najsnažnije srce zavređuje poseban tekst, i posebnu pažnju.
Hitler je dva mjeseca nakon početka invazije ovlastio rajhsfirera Himlera, šefa zloglasnog SS, za politiku prema populaciji na okupiranim teritorijama, a ovaj je već krajem novembra imao dokument na sitno otkucanih 40 strana u kome je bio nacrt onoga što se sprema. U njemu, pisalo je sledeće:
“Od deportacije ćemo isključiti rasno vrijednu djecu i podizati ih u adekvatnim obrazovnih institucijama u samoj Njemačkoj ili u njemačkim porodicama. Djeca ne smiju da budu starija od osam ili deset godina, jer do ovog godišta možemo da računamo na to da ćemo im promijeniti nacionalnu identifikaciju, odnosno izvršiti punu germanizaciju. Moraju biti potpuno odsječena od svojih poljskih rođaka. Djeci će biti dodijeljena njemačka imena, a o njihovom porijeklu će biti upoznato posebno odjeljenje”.
Već maja 1940. godine, pojavljuje se dalja razrada ovog plana, u skladu sa generalnom politikom koja je vodila ka uništenju i deportaciji na dalji istok oko 80 odsto poljskog življa. Na teritoriji bivše Poljske postojaće samo četiri osnovne škole u kojima će djeca učiti da broje do 500, da napišu svoje ime, i u kojima će učiti da je Bog odredio da Poljaci služe Nijemcima. Pisanje bi bilo nepotrebno za ono za šta su oni Poljaci kojima bi bilo dozvoljeno da ostanu na svojoj zemlji bili predodređeni – ropstvo.
Dalje, roditelji koji bi željeli da im se dijete dalje školuje morali bi da traže posebnu dozvolu od SS i policije, a ona bi bila dodijeljena samo “rasno vrijednoj” djeci.
Ta djeca bi bila odvedena u Njemačku radi germanizacije, ali bi njihova sudbina zavisila od lojalnosti i poslušnosti njihovih roditelja prema njemačkoj državi.
Takođe, svake godine bi se među djecom između šest i deset godina vršila selekcija na bazi njemačkih rasnih standarda; djeca za koju bi se utvrdilo da su genetski podobna bila bi oduzeta i odvedena u Njemačku, dala bi im se nova imena i bila bi germanizovana.
Obično bi trupe SS ili Vermahta pri protjerivanju ili fizičkoj likvidaciji stanovništva probrali djecu za koju su procjenjivali da bi mogla biti “rasno vrijedna”, dok bi drugu slali direktno u logore. Djeca su često odvajana od roditelja bez obzira na zacrtanu sudbinu.
– Vidio sam djecu koju otimaju od majki, neku čak otrgnutu sa dojki. Bio je to strašan prizor: agonija majki i očeva, batinjanje od strane Nijemaca i plač djece – rekao je poslije rata jedan od svjedoka.
Djeca su obično transportovana stočnim vagonima, i mnoga su stradala u njima. Neki radnici željeznice su krišom davali djeci hranu i vodu, rizikujući svoje živote, a neki bi podmićivali njemačke vojnike i kupovali djecu, time ih spasavajući od zle kobi. Ponekad su mališani koštali 40 rajhsmaraka, ponekad i 25 zlota.
Neka od ove djece su navodno bila od njemačkih vojnika i poljskih majki, i proglašena “njemačkom siročadi” koju su odgajale ne-njemačke porodice. Zapravo su sirotišta na osvojenim teritorijama na zapadu Poljske bila prva na udaru, pošto je postojalo uvjerenje da Poljaci namjerno i sistematski polonizuju etničku njemačku djecu, a njemačkim porodicama kojima bi djeca bila dodijeljena je rečeno da su njihovi poljski papiri falsifikovani.
Probrana djeca su odvođena u takozvane Dječije obrazovne logore, gdje je kroz fizički, medicinski i psihološki pregled procjenjivana njihova stvarna “rasna vrijednost”, njihovi dokumenti uništavani i davana im nova imena. Ona djeca za koju bi se ustanovilo da ipak nisu vrijedna bi bila poslata na rad i u smrt, u Aušvic i Treblinku.
Postojalo je 11 rasnih tipova u koje bi dijete moglo da upadne; skupljanje 62 boda nakon ispitivanja tjelesnih proporcija, boje očiju i kose, i oblika lobanje značilo je da će dijete preživeti.
Dijete bi moglo da upadne u drugu kategoriju recimo ako bi imalo okruglu lobanju iako je sve ostalo “u redu”, a u treću ako bi imalo tuberkulozu, “degenerisani” oblik lobanje ili “ciganske” fizičke karakteristike. Djevojčica koja je kasnije identifikovana i vraćena roditeljima zahvaljujući malom biljegu bi bila ubijena da je biljeg bio veći.
Navešćemo samo jedan primjer sudbine mališana iz treće kategorije. Djeca iz znamenitog poljskog renesansnog grada Zamošća koja nisu prošla selekciju su odvedena u Aušvic, a oko 200 do 300 njih je bilo ubijeno injekcijom fenola u grudni koš, kao dio medicinskih eksperimenata. Djeci je rečeno da ih se vodi na rad, ali je jedan dječak počeo da viče “Mamo, mamo!”, da doziva mamu, pa su se ostali uspaničili.
Njemački doktori obično nisu čekali da dijete umre nego su ga uzimali za ekstremitete dok se gušilo u samrtnim mukama i kao bezvrijednu vreću pijeska ga bacali na brdo malih leševa.
Nacistički ljekari su na poljskoj djeci takođe testirali i psihoaktivne droge i hemikalije, što je naravno dovodilo do njihove smrti. Neka od djece su ubijena i u gasnim komorama, a neka su umrla zbog uslova života u logoru.
Nakon što bi dijete bilo odabrano kao podobno, bilo bi poslato u sabiralište Lebensborna pod kontrolom SS (ovo je posebna priča ali ukratno, u pitanju je organizacija koja je služila za odgajanje “pravih Arijevaca” koje su sa esesovcima rodile neudate esesovke te kao mjesto gdje je takvim trudnicama bila osigurana posebna nega; priča se da su najbolji pripadnici ove organizacije dolazili da plode “savršene” Njemice).
Ime koje bi mu bilo dodijeljeno je bila njemačka varijanta već postojećeg imena. Primoravano je da uči njemački i bilo tučeno ako bi uporno govorilo na poljskom. Rečeno mu je da su mu roditelji mrtvi čak i ako nisu. Ako ne bi uspelo da nauči njemački ili bi pamtilo svoje porijeklo bilo bi poslato u logor.
Nakon uspješnog početnog prevaspitavanja bilo bi dodijeljeno hraniteljskoj porodici, iako obično ne i zvanično usvojeno kako bi se izbjegla papirologija koja bi mogla da otkrije istinu.
Nikako “germanizovanim poljskim djetetom”, kako bi se spriječilo da ga ljudi sa kojima i među kojima će živjeti odbace.
Hranitelji su živjeli u uvjerenju da je mališan zaista Nijemac; u situacijama u kojima su saznavali istinu, često su maltretirali djecu. U mnogim slučajevima ovaj je proces bio toliko uspješan da su djeca proživjela cijele svoje živote i umirala u starosti bez ikakvog znanja o krvi koja im teče žilama.
