“U tom trenutku bili smo u vezi osam mjeseci i bila je od samog početka otvorena oko svega – osim ovoga. Mislim da to nije bilo toliko zbog toga što se bojala kako ću ja reagirati, već više zato što je morala znati da mi može u potpunosti vjerovati prije nego što mi kaže tu informaciju za koju skoro nitko drugi nije znao.
Ukratko mi je objasnila svoje stanje – u najgorem slučaju, rekla je, imat će problema ne samo da shvati ko je, već i što je. Bilo joj je veoma teško pričati o tome, što je, po mom mišljenju, vjerovatno bio glavni faktor zašto je tako malo ljudi znalo za njen problem.
Za njeno dobro, nisam postavljao nikakva pitanja niti na nju vršio dodatni pritisak. Kada je ispričala sve što je željela, rekao sam joj da to ne mijenja ništa i da je volim usprkos svemu. Četiri mjeseca kasnije, prvi put sam prisustvovao onom što je opisala.
Večer je počelo tako što smo gledali film kod prijatelja. Negdje na pola filma, zapazio sam promjenu u njenom disanju, kako postaje sve brže i pliće.
Izmasirao sam joj leđa i ramena da bih je umirio, ali je vremenom postalo sve očiglednije da ovaj napad panike neće tek tako prestati. Nakon oko 20 minuta, šapnula mi je na uho: “Moramo krenuti”.
Brzo smo uzeli naše stvari i ispričali se domaćinima, objasnivši im da smo oboje veoma umorni i da idemo kući spavati. Čim smo izašli iz zgrade, uhvatila me je za ruku. “Obećaj mi da što god se dogodi, nećeš odustati”, rekla je. Obećao sam.
U očima žene koju volim, ja sam sad bio netko nepoznat. Bio sam slomljen. Zamislite samo scenu: Relativno sitna žena odjednom postaje svjesna da se nalazi u zgradi koju ne prepoznaje s nepoznatim čovjekom koji je značajno krupniji od nje. Uradila je ono što bi u toj situaciji svaka žena uradila: Počela je bježati, istrgavši ruku iz moje i uputivši se vratima. Iznenadila me je vlastita reakcija kad sam poslušao instinkt i skočio za njom, obgrlivši je oko struka i sklonivši je s ulaza.
Sklupčala se u uglu. “Ako mi priđeš samo korak, vrištat ću”, upozorila me.
“Imaš kod sebe telefon, zar ne?”, upitao sam je. Zavirila je u torbu i klimnula glavom. “Znaš li ko je George?” Ponovo je klimnula. George je bio njen bivši momak, jedan od njenih najstarijih prijatelja, i jedina osoba pored njene najbliže obitelji, liječnika i mene koji su znali za njen problem. Kao netko ko je u njenom životu bio prisutan mnogo duže od mene, za njega ju je vezivala mnogo više uspomena i zato nije zaboravila ko je. “Zovi Georgea”, rekao sam.
Nakon poziva rekla mi je da je George rakao da mi može vjerovati. Popeli smo se u njezin stan i sjeli pred TV.
Oko tri sata nakon početka ovog napada, nazreo sam nekoliko sitnih znakova da se njena ličnost vratila. Prepoznala je svog omiljenog lika na TV-u i lice joj se razvuklo u osmjeh. Malo kasnije sam je pitao da li zna ko sam. “Znam te”, rekla je. “Volim te.” Te riječi su mi mnogo značile.
Ako niste čuli za ovaj poremećaj ranije (ja nisam), vjerojatno ga znate kao poremećaj višestruke ličnosti, kako se nekad zvao. Način na koji je predstavljen u prozi i na filmu prilično je štetan, jer se višestruke ličnosti često prikazuju kao sukob dobra i zla. Kao i u slučaju šizofrenije i nekih drugih stanja, bolesnici su često predstavljeni kao opasni sociopati – a u stvarnosti su oni ti koji su mnogo ranjiviji i podložniji tome da ih neko napadne.
Kad smo te večeri konačno legli u krevet, zaspala je istog trenutka, emotivno i fizički iscrpljena. Probudit će se ne sjećajući se što se dogodilo, a neće ni željeti znati. Ležao sam budan još neko vrijeme i pitao se ima li nečeg strašnijeg od ljudskog uma.
Sumnjam da ima.”, prenosi Vice.
