Tridesetog septembra navršava se 27 godina od smrti čuvenog pjesnika, kantautora i boema, koji je napisao neke od najljepših hitova narodne muzike koji su popularni i danas. Trećeg oktobra u 12 sati na Centralnom groblju biće održan pomen u znak sjećanja legendu narodne muzike.
Toma Zdravković je za života bio je car, a potom je postao legenda. Bio je neprikosnoveni kralj kafane, boem, pjevač, pjesnik… Životni put bio mu je isprepleten strašću prema ženama, alkoholu i kocki, zbog kojih je napisao neke od najljepših pjesama, čija popularnost ne jenjava ni decenijama poslije njegove smrti.
Njegove pjesme možda nisu imale naročitu umjetničku vrijednost, nije imao ni školovan glas, ali ipak, čak i danas, poslije toliko godina, kada krene njegova pjesma, svi na trenutak zašute u kafani, ruke podignu i razbiju čašu.
Toma Zdravković rođen je 20. novembra 1938. u selu Pečenjevce, u blizini Leskovca. Njegov otac Dušan bio je mesar, a majka Kosara domaćica koja je rodila petoro djece. Najstarijeg sina Aleksandra, potom Ivana, Tomu koga su zvali Dado, kćerku Mirjanu i najmlađeg nasljednika Novicu. U to vrijeme, mnogočlana domaćinstva bila su nešto što se podrazumijevalo. Baš zbog toga, novca nije bilo mnogo i Toma je odrastao u nemaštini. Tražio je prečicu iz sela do grada, tačnije put do nekog posla koji će ga izbaviti iz siromaštva. Već sa petnaest godina počeo je da pjeva, a oni koji su ga slušali, klimali su glavom i tvrdili da tu ima nečega, iako im mršavi i neugledni Toma nikako nije ličio na budućeg pjevača, a ponajmanje na muzičku zvijezdu. Ipak, on je svoje zanimanje vrlo ozbiljno shvatio i prva stanica bio mu je Leskovac.
U gradu roštilja i paprike, sasvim slučajno, gladan i promrzao, 1956. godine upoznao je pjevačicu Silvanu Barjaktarević, kasnije Armenulić, koja ga je odvela u kafanu Radan, gdje je pjevala sa svojim orkestrom. Tamo je naučio narodne, zabavne, starogradske pjesme, francuske šansone i italijanske kancone, a u muzičkim krugovima ubrzo se pročulo da u Leskovcu ima neki Toma. S takvom reputacijom uputio se u tuzlanski hotel Bristol gdje je pet godina iz večeri u veče punio salu.
Tomine ljubavne afere bile su kratke – od prve djevojke Slavice preko Olgice, s kojom je bio u braku, pa sve do Danke Novović, kojoj je posvetio pjesmu “Danka”. U Tuzli se prvi put ozbiljno zaljubio u plavušu Slavicu, koja mu je zadala mnogo jada. Nju je, ipak, potpuno zaboravio kada je u Zrenjaninu upoznao zgodnu crnku Olgicu, kojom se i oženio. Sa njom je dobio kćerku Žaklinu.
Međutim, njegov prvi brak nije dugo potrajao i poslije nekoliko mjeseci razveli su se u Osijeku. Nakon toga Toma je mijenjao kafane, pjevao je u novosadskom Putniku, beogradskoj Topčiderskoj noći, kao i na Svetom Stefanu.
– Jednog dana vraćajući se sa plaže, svratio sam do recepcije. Kažu: Imaš telegram. Meni se godinama niko nije javljao, ni od kuće niti s bilo koje strane. Ma, ni moji iz Pečenjevca nisu mogli da znaju gdje sam. Ja sam se od njih otkačio i išao od kafane do kafane, po cijeloj zemlji. Uzmem telegram, a u njemu stoji da se hitno javim jednom ljekaru u sarajevskoj bolnici. Ljekar koji je poslao telegram dodaje da je Slavica teško bolesna i želi da me vidi. To me je totalno šokiralo – evocirao je uspomene u jednom intervjuu.
Otišao je u Sarajevo i želio da bude pored Slavice. Međutim, niko ga u Sarajevu nije htio kao pjevača. Morao je opet u Bristol, u Tuzlu, gdje mu je nekoliko dana kasnije stigao telegram sa obavještenjem da je Slavica umrla. Tako je nastala njegova možda najtužnija pjesma “Buket belih ruža”.
Pjesme je pisao inspirisan ličnim iskustvima. Bio je sentimentalan, predan i prepoznatljiv po setnom glasu. U beogradskoj kafani Gradski podrum pjevao je tri godine, svake večeri. Zahvaljujući tome, izdavačka kuća Diskos ponudila mu je da snimi prvu ploču. Bilo je to 1963. godine, a Tomi nije bila garantovana nikakva reklama za njegov studijski prvjenac.
Novac koji je zarađivao trošio je nemilice, ali nije žalio. Živio je za trenutak.
– Nikad nisam pio zato što volim alkohol, uvijek je sve kretalo od nekoliko tura pića i to uvijek u društvu. Radio sam u kafani i morao da komuniciram s gostima, stalno sam bio u tom grotlu života. Prešlo mi je u naviku da sjednem s prijateljima, popričam, popijem i tu povratka nije bilo. S vremenom, sticale su se navike kad je riječ o alkoholu, pa sam sam sebi bio i bolji i slobodniji. Počeo sam da živim životom pjevača koji ima svoje ćejfove i voli da mu muzika svira jer na taj način hoće da se oslobodi svih briga i problema. Onda ti nije važno da li je neko doktor nauka ili skretničar, bitno je da je on čovjek čije ti društvo prija. Znali smo da u kafanama provedemo tri-četiri dana bez prekida – govorio je veliki boem.
Bio je slab i na kocku. Ovako je to objašnjavao:
– Ne kockam se da bih dobio novac, već zato što je vrijeme relativno i interesuje me ono neobjašnjivo u ljudskoj prirodi. U tim krugovima kažu da sam najveća ovca koja se rodila za kocku i to je najvjerovatnije istina. Dok oni igraju za pare, ja se zabavljam. Jedne noći u Baden-Badenu dobio sam 80.000 maraka i iduće noći sve izgubio! Mislio sam da sam genije jer mogu da potrošim pet miliona za veče. Novac mi uopšte nije bio bitan. Šta će mi kuća kad imam jednosoban stan. Ispostavilo se da mi je to dovoljno, ne treba mi više. I kad nisam imao para, bio sam miran i sretan.
U Gradskom podrumu upoznao je Milicu s kojom se poslije nekoliko mjeseci vjenčao i činilo se da pored nje više nije onaj stari. Nije mnogo pio, ostavio se kocke i boemskog društva koje ga je svuda pratilo. Nakon što je na poziv Jugotona snimio ploču s pjesmama “Ciganka”, “Marta”, “Nikad neću da te zaboravim” i “Anđela”, singl je ostvario zlatni tiraž, što mu je otvorilo sva do tada zatvorena vrata. Tokom 1969. godine odužio se i Silvani Armenulić, napisavši za nju legendarnu pjesmu “Šta će mi život”.
– Silvana je insistirala da joj napišem pjesmu jer nije imala hit. A ja sam uvijek bio u nekim romantičnim vezama koje su me inspirisale. Ljubav me je pokretala, pogotovo ona neuspješna. A šta da me tu povuče kad smo stari prijatelji? Tokom brojnih zajedničkih putovanja, upoznao sam njen život i ušao joj u dušu. Sjećam se da mi je pričala o svom braku koji je bio labilan, bila je uvijek depresivna i često je očajavala. Jednog jutra probudio sam se u hotelu Slavija sav bolestan poslije nekoliko noći pijanstva. Onako sav izbezumljen, siđem, poručim kafu i iz čiste muke uzmem od konobara blokčić za račune i olovku. Bilo mi je vrlo lako jer sam bio mamuran, nije mi bilo ni do čega i tada sam napisao pjesmu “Šta će mi život”. Nakon povratka s turneje, krijući se malo od Silvane, otišao sam u studio da je snimim za Beogradski sabor, ali kada ju je čula, ona je zavapila: Dado, molim te, ovo je pjesma za mene, ti to moraš da mi daš… Na kraju, dam joj tu pjesmu jer je to bila njena priča. Poklopilo se da u vrijeme izlaska ploče počne i televizijska serija “Ljubav na seoski način”. Za vrlo kratko vrijeme, Silvana je postala izuzetno popularna i ono što je sanjala da bude. Ali, bolje da je nije snimila, a ostala živa – govorio je Toma koji se s drugom suprugom Milicom razveo februara 1970. godine.
U ljeto 1972. godine, u Budvi se zaljubio u mladu Cetinjanku Nadu Radanović i odmah se oženio. Vjenčali su se na Ostrvu cvijeća, uz pjesme Usnije Redžepove i Anđelke Govedarević. Ali, i ovaj brak kratko je trajao. Bilo je zaista teško pratiti ga, a on toga obično nije bio svjestan. Često je ostajao bez dinara u džepu, a i zdravlje je počelo da ga izdaje. Bio je ubjeđen da je rješenje njegovih problema u tome da napusti svoju zemlju, a samim tim stare prijatelje i loše navike.
Otišao je prvo u Ameriku, a potom se decembra 1974. zaputio u Kanadu. Tamo je upoznao frizerku Gordanu koja je insistirala na tome da se vjenčaju kada su ga već otpisale kolege, prijatelji i ljekari. Sve lošijeg zdravlja, morao je u bolnicu, gdje su ga dva puta operisali. Iako je nastavio da pije i puši, njegovo stanje samo se privremeno stabilizovalo. Nakon što se rodio sin Aleksandar u Torontu, krajem 1978. vratio se s porodicom u Jugoslaviju i snimio novi album. Pjesme “Umoran sam od života”, “Prokleta nedelja” i “Danka”, brzo su našle put do publike.
Poslije 26 godina bavljenja muzikom, prvi solistički koncert održao je u beogradskom Domu sindikata, u februaru 1982. godine. Već tada je važio za gradsku legendu u čijem društvu su rado sjedili najveći intelektualci i umjetnici tog vremena. Iako ga je bolest ponovo slomila 1987, na jesen je krenuo na turneju koja se reklamirala pod sloganom “Oproštajni koncerti Tome Zdravkovića”. Beogradski Dom sindikata bio je dvadeset dana pun svake večeri, a euforične scene ponavljale su se širom Jugoslavije. Naredni album “Da l’ je moguće” donio mu je još veću slavu.
– Nije u pitanju samo muzika… Ljudi znaju šta sam sve radio i proživio. Oni počinju da se identifikuju s tobom i zato te vole. Doduše, ima ljudi koji smatraju da sam budala bez para i pijanac, ali u suštini i to je dio onog što jesam. Malo otkačen, to je sigurno. Ranije sam mislio da sam pozer i da foliram ono što živim. Kasnije sam shvatio da to nema nikakve veze sa foliranjem. Sutra mogu da pjevam u kafani za trista starih hiljada. Jer, jedino muzika može da me ispuni do kraja i bez ikakvih drugih želja. Od nje živim i za nju živim – priznao je Zdravković koga je u aprilu 1991. godine, na vrhuncu slave, poslije albuma “Kafana je moja sudbina”, bolest prikovala za postelju na VMA u Beogradu.
Poslije sedamnaest godina borbe s rakom prostate, preminuo je 30. septembra 1991. godine.
