Alexandra Bythell (36) je ležala na operacijskom stolu, slušala hirurge kako se pripremaju da zasijeku njen stomak kako bi joj izvadili slijepo crijevo.
Nije se mogla pomaknuti, njeno cijelo tijelo bilo je paralizirano, a nije mogla vrištati jer je u grlu imala cijev s kisikom. Nije mogla signalizirati očima jer su njeni kapci bili spušteni.
Ovo je zaista bila noćna mora, kao kad u hororu nekog zakopaju živoga, samo što je ovo za Alexandru bilo užasno stvarno.
– Bila sam užasnuta, ali nisam mogla ništa učiniti. Mislila sam da je operacija već počela i da ću umrijeti. Cijeli incident je bio zastrašujući – kaže ona.
Srećom, hirurški tim je prije prvog reza shvatio da je ona svjesna. Alexandra je čula kad je neko rekao da treba više morfija, a onda je izgubila svijest.
Ova majka jednog djeteta patila je od postraumatskog stresnog poremećaja nakon ove operacije. Sud joj je dodijelio neobjavljen iznos kao naknadu jer je osoblje priznalo da nisu provjerili mašinu za anesteziju.
Ali, Alexandrin slučaj nije izoliran. Buđenje tokom operacije se događa mnogo češće nego što mislite. Najmanje 150 pacijenata godišnje se ‘probudi’ na operacijskom stolu samo u Velikoj Britaniji.
Trogodišnja studija koja je obuhvatila 3 miliona operacija utvrdila je da pretili pacijenti i žene koje imaju carski rez najčešće se bude tokom operacije jer ne dobiju pravu dozu anestetika.
Kao i što je Alexandra otkrila, pacijenti su uglavnom paralizirani miorelaksansima, tako da ne postoji način da hirurzima pokažu da su budni.
Mnogi pacijenti koji su ovo doživjeli, tvrdili su da su se osjećali kao da su mučeni. Polovina ih poslije ima dugoročne psihološke probleme, kao što su depresija i anksioznost.
Kada je bivša medicinska sestra Dianne Parr imala bolan apsces u ustima, rečeno joj je da treba na operaciju uklanjanja dva zuba iz donje vilice. Dali su joj anesteziju plus mioreklaksanse kako bi osigurali da bude potpuno mirna. To je trebao biti rutinski postupak, ali se pretvorilo u noćnu moru.
Dianne (48) je dobila sedativ kroz cjevčicu umetnutu u ruku. Osjećala se ošamućeno, a dok su ljekari brojali do 10 ona nije zaspala.
– Sljedeće čega se sjećam je da su vozili moja kolica u salu. Shvatila sam da sam buda i da će operacija ubrzo početi. Pokušala sam ih dozvati, podići ruku, očajnički sam željela upozoriti sestre, ali nisam se mogla pomaknuti. Bila sam preplavljena panikom, vrištala sam u sebi. Nisam mogla vjerovati šta se događa.
I njeni kapci su bili spušteni, to je rutinski postupak kojim se sprječava isušivanje rožnice pacijenta tokom operacije.
A onda je čula kako dolazi hirurg i traži stezaljku koja će njena usta držati otvorena. Nemajući pojma da je pacijentica budna, on je počeo vaditi joj zube. Dianne je osjećala kako je nagnut nad njom, a onda je žestoka bol pogodila cijelo njeno tijelo.
– Iskreno, mislila sam da ću umrijeti od šoka, toliko je boljelo. Srce mi je lupalo tako jako, mislila sam da ću imati srčani udar.
Na svoj užas, čula je kad hirurg kaže ‘ovo je teško’ i zatražio skalpel. Nakon toga, ona se onesvijestila od bolova.
– Sljedeće čega se sjećam je da sam se probudila kad su mi šivali usta, i to je bilo zastrašujuće bolno.
Na kraju su joj dali protivlijek mioreklaksansu, a ona je počela vrištati: “Šta ste ovo učinili? Ja sam bila budna!” Vrištla je i plakala, bila je u šoku.
– Sestre su odmah shvatile šta se dogodilo. Mogla sam im reći njihova imena jer sam čula njihov razgovor. Mogla sam im reći koliko imam tačno šavova.
Kasnije se ispostavilo da je stroj, koji dovodi anestetik, bio razbijen. Istraga u bolnici je utvrdila da je do incidenta zbog nemara anesteziologa, i Dianne je dobila vansudsku nagodbu.
Ali, ovaj događaj je promijenio njen život, patila je od depresije i anksioznosti, čak je razmišljala o samoubistvu. Nije ni čudo da sad ima panični strah od zubara i bilo kojeg medicinskog zahvata.
Opća anestezija smanjuje aktivnost mozga, pa poruke od živca neće stići do mozga. Anestezija stavlja pacijenta u stanje kontroliranog sna, gdje on neće osjećati bol niti se sjećati šta se dogodilo.
Lijekovi protiv bolova se daju kako bi se smanjio rizik od buđenja, a miorelaksansi su potrebni kako bi se osiguralo da se pacijent ne pomjeri refleksno.
Količina anestetika ovisi o raznim faktorima kao što je na primjer vrsta operacije. Više invazivna, traumatska hirurgija može zahtijevati veću dozu kao i nervozni pacijenti ili oni koji već uzimaju neki sedativ.
Međutim, prevelika doza anestezije može ugroziti pacijentov život.
– Uloga anesteziologa je da održi pacijenta živim, ali i da garantuje da se pacijent neće probuditi tokom operacije – kaže Alan Aitkenhead, profesor na Univerzitetu u Nottinghamu.
Juliette Willis također nije mogla podići uzbunu kad se probudila tokom sedmosatne operacije debelog crijeva.
41-godišnja spisateljica ima ulcerozni kolitis, upalnu bolest crijeva.
– Imala sam operacije i prije, pa sam očekivala da ču se probuditi u krevetu, okružena porodicom. Ali, kad sam se probudila, odmah sam shvatila da nešto nije u redu. Još uvijek sam bila u operacijskoj sali, sa svim cjevčicama u meni, a osjećala sam žestoku bol.
Osjećala sam kao da mi je torzo u plamenu.Operacija je bila završena, a epiduralna nije bila primijenjena pravilno, pa Juliette vjeruje da su je probudili bolovi.
– Čula sam monitor i sestre kako raspremaju stvari, pričaju šta su radile za vikend. Nisam mogla govoriti niti se pomjeriti. Pokušala sam im dati do znanja da sam budna, ali nisam uspjela. Imala sam grozan osjećaj gušenja, kao da sam živa zakopana.
Jedna sestra je primijetila da je broj otkucaja srca pacijentice neuobičajeno visok, pa je brzo došla do Juliette u vratila natrag epiduralnu, koja je ženu ponovo ‘uspavala’.
Ali Juliette nikad nije zaboravila te zastrašujuće trenutke totalne paralize.
