Ono što joj je jučer bilo ugodno i što je htjela ponavljati unedogled, danas joj se čini nepodnošljivo do boli. Kada je imala samo mjesec dana, odjednom je odbila dojenje i više ga nije mogla smisliti. Muke su krenule i s bočicom, nakon svaka dva tri gutljaja krenulo bi gušenje.
Noću bi vrištala i plakala
”Primijetila sam da nešto nije u redu, noću bi vrištala i plakala. Požalila sam se i pedijatrici, ali svi su me uvjeravali da su to prolazne faze”, ispričala je njena majka za Glas Slavonije.
kada je imala dvije i pol godine Vanesi je noga zapela u “žbicu” na kotaču bicikla. Završila je u vinkovačkoj bolnici i od tada, kaže majka, kao da je netko stisnuo dugme i izbrisao sve ono što je Vanesa do tada znala.
”Sve se promijenilo, prestala je govoriti, do tada se obožavala kupati, a nakon toga u kadi je vrištala. Čak sam to povezivala i s cijepljenjem, jer se sve odigralo u nekoliko dana”, prisjeća se. I tada su je svi uvjeravali da je to od šoka i da će doći na svoje.
Živjela na smokiju
Do unazad dvije godine Vanesa je živjela na smokiju i mliječnim čokoladnim šnitama, to je bila njena hrana. Zbog toga ju je majka vodila u Zagreb, ali liječnica ih je pitala što bi oni htjeli, jer djevojčica po kilaži ne zaostaje za svojim vršnjacima.
Nakon nekog vremena došli su do jedne ABA terapeutkinje u Zagrebu i ona im je rekla da je riječ o poremećaju senzorne integracije kojemu je nesreća s biciklom zapravo bila samo okidač.
Dvije joj je godine trebalo da nauči svoje ime
”Ona vjeruje da djevojčica može biti potpuno zdrava i da se do devete godine može uspješno utjecati na poremećaj. Svaki dan s njom redovno radim dva do tri sata. I bojanje i držanje olovke joj je jako bolno i predstavlja veliki problem. Jako slabo govori. Dvije godine je trebalo da nauči reći kako se zove i preziva i ime mjesta gdje živimo. Sada zna reći kada je gladna ili žedna, kada mora u WC, ali dijalog ne može voditi”, ističe majka.
”Do prije godinu, dvije nije znala apsolutno ništa. S pet godina imala sam doslovce bebu, sada je to situacija neusporedivo bolja, napredak je očigledan. Da smo protekle dvije godine mogle biti konstanto u Zagrebu i svakodnevno odlaziti na terapije, ona bi vjerojatno sada bila bez ikakvih problema”, uvjerena je majka.
Vrijeme ističe, a novca nema
No, zbog nezavidne financijske situacije do sada su u Zagrebu bile dva puta po mjesec dana, posljednji put prije gotovo godinu dana. Samo za troškove tretmana i masaže dnevno im je potrebno oko 400 kuna, bez smještaja i hrane.
”Vrijeme neumoljivo teče i zahtijeva hitnu reakciju, deveta godina se bliži, a poražavajuće je i bolno kada je čovjek nemoćan i kada ga novac priječi na putu prema ozdravljenju djeteta. Da smo znali da će nam se kći razboljeti, ne bismo dizali kredite, ali kako čovjek može znati što život nosi”, očajna je majka.
Ako želite pomoći
Svi oni koji žele pomoći obitelji Lučić i Vanesi omogućiti terapije u Zagrebu, svoje dobrovoljne priloge mogu uplatiti na broj računa HR 4223400093210765142, otvoren u PBZ-u na ime Mihaela Lučić.
