Kada ju je silovao jedan srbijanski policajac skupa sa jednim civilom, Vasfije Krasniqi je molila da je ubiju. Bilo joj je tek 16 godina, kada su je dva muškarca odvela iz njene roditeljske kuće na sjeveru Kosova 14. aprila 1998. Priželjkivala je smrt, za koju je tada mislila da je jedini izlaz. “Ali policajac silovatelj mi je rekao: Ne, ostavićemo te da živiš jer će to za tebe biti veća patnja”, kaže Vasfije Krasniqi u intervjuu za kosovsku televiziju RTK. Nakon rata na Kosovu Vasfije se obratila UMIK-u i podnijela tužbu protiv silovatelja.
Ali ni nakon tri sudska procesa nijedan od njih nije kažnjen a policajac koji ju je silovao i dalje radi kao policajac. Danas 36-godišnja Vasfije Krasniqi živi u Teksasu i ima dvoje djece. U oktobru je posjetila Kosovo da u 25-minutnom intervjuu ispriča ono što joj se dogodilo.
Procjene govore da je na hiljade ljudi prevashodno žena ali i muškaraca tokom rata na Kosovu (1998/1999) bilo izloženo seksualnom nasilju. Za razliku od Vasfije Krasniqi većina njih se ne usuđuje da o tome govori. Ali i to se polako mijenja: 278 ženskih i dvije muške žrtve su nakon godina ćutanja otvoreno razgovarale o svojim mukama sa saradnicama udruženja Medica iz Đakova. To udruženje je danas razgranato po Kosovu i cijelom svijetu, a prvi je centar za pomoć traumatizovanim i silovanim ženama osnovala Njemica Monica Hauser 1993 u ratnoj BiH.
Na osnovu informacija iz Medica centra je sociologinja i politička analitičarka Anna Di Lellio počela da se bavi ovom teškom temom. Ova profesorica sa Univerziteta New York provela je nekoliko godina na Kosovu. Skupa sa Garentinom Krajom, naučnicom sa Kosova i Mirlindom Sadom, direktoricom Medice Đakova, nedavno je, u magazinu Priština Insight, objavila studiju sa rezultatima istraživanja . “Možemo tačno pokazati da su žrtve silovane na određenim mjestima u određenim danima – tačno tamo gdje su počinjena masovna ubistva”, kaže Anna Di Lellio u razgovoru za DW.
“Tako dobijate cjelokupnu sliku u koju spadaju ubistva desetina,ponekad i stotina muškaraca, i otprilike isti broj silovanja ali i spaljivanje kuća i progoni. I to je ta slika etničkog čišćenja: uništavanje kuća, progon mještana, ubijanje muškaraca i silovanje žena i ponekog muškarca.” Anna Di Lellio podsjeća u svojoj studiji “da su silovanja tokom rata u BiH po prvi put označena kao oružje odnosno sredstvo rata”.
“Silovanje kao ratni zločin i zločin protiv čovječnosti
“Na sličan način a na osnovu etničke pripadnosti su silovane i mučene mlade djevojke i žene na Kosovu”, pojašnjava Anna Di Lellio. “Ono što su srbijanski policajci, pripadnici vojske i paravojske učinili Albankama i Albancima tokom rata na Kosovu bilo je etničko čišćenje. Silovanje je bilo samo jedan instrumenat, koji je spadao u tu strategiju”. Zato je, kako kaže Ana Di Lellio, silovanje bilo ratni zločin i zločin protiv čovječnosti.
Svjedočenja 280 preživjelih imaju puno toga zajedničkog: Öesto se radilo o grupnom silovanju, žrtve su mučene, prebijane i gašene su im cigarete po koži. I dok su preživljale takve noćne more, ponižavali su ih rečenicama: “Vi ste Albanke, možete to podnijeti, naviknute ste na to!” ili “Pokazaćemo vam šta su pravi Srbi!” Osim 11 Romkinja, svih 280 silovanih žrtava, s kojima su razgovarali zaposleni organizacije Medica Đakovu, bili su kosovske Albanke i Albanci. Svi počinioci su bili Srbi sa izuzetkom jednog Albanca kojeg je jedna Romkinja optužila za seksualno nasilje.
Za preživjele žrtve silovanja rat nikako da se završi
Tokom rata je silovanje spadalo u javni diskurs ali se u poslijeratnom Kosovu o tome većinom ćutalo. Sevdije Ahmeti, jedna od vodećih aktivistkinja koja je u međuvremenu umrla, obratila se UNMIK-u sa 37 slučajeva silovanja. Ali na institucionalnom nivou ništa se nije desilo. Za žrtve su se uglavnom zauzele organizacije žena koje su radile na identifikaciji i rehabilitaciji žrtava.
Pet preživjelih svjedočilo je pred Međunarodnim sudom za zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije (ICTY) u Hagu, davajući iskaze protiv srbijanskih vojnih i bezbjednosnih snaga. Jedna jedina presuda odnosila se u jednoj tačci optužnice izričito na silovanje i to u slučaju generala Nebojše Pavkovića: “On je trebao znati da su vršena silovanja, jer je vojska o tome izvjestila nadležne u Srbiji, ali nije učinio ništa kako bi ih spriječio”, rečeno je u presudi. U tri slična slučaja su optuženi najprije oslobođeni ali su u revizionim procesima ipak proglašeni krivim.
Između 2002. i 2014. promijenila se perspektiva Haškog suda: Sudije su, kada je u pitanju Kosovo, počeli da uzimaju u obzir cijeli kontekst seksualnog nasilja – masovni progon, ubistva i razaranja. Označili su ih “zločinima protiv čovječnosti” i kažnjavali komandni kadar koji je omogućavao silovanja.
Za žrtve silovanja rat još nije završen. “I neće se nikada završiti. Rat će im biti u glavama dok god žive”, kaže Anna Di Lellio. “Mi im međutim možemo pomoći našim raumijevanjem za ono što su propatili i našom podrškom. Pravda bi za njih bila naravno najbolja satisfakcija ali teško je zamisliti da bi svaka žrtva mogla doživjeti pravdu. Toliko godina je prošlo. Bilo bi međutim jako važno, kada bi Srbija priznala ono što su Srbi učinili na Kosovu”, zaključuje profesorica sa Univerziteta New York Anna Di Lellio.
