Ova starica nema nikog svog, a tokom prošlog rata u BiH izgubila je sina jedinca.
Neposredno po završetku rata ostala je bez supruga, koji je preminuo, i od tada živi usamljeničkim životom. Jedini izvor prihoda za nju je skromna penzija koju prima.
Starica kaže da posljednjih nekoliko mjeseci ima ozbiljnih zdravstvenih problema i da je praktično nepokretna.
“Ponekad mi pomognu komšije, donesu hranu ili odu da kupe šta mi treba. Da nije dobrih ljudi, ni sama ne znam šta bih, umrla bih od gladi”, kaže ona.
Dodaje da sada živi od uspomena te ističe kako je u svojih stotinu godina svašta preturila preko glave.
“Bilo je teških vremena, a najteže mi je bilo u djetinjstvu jer sam rođena u siromašnoj porodici gdje je bilo puno djece. Otac je bio težak i bavio se poljoprivredom. Bilo je više dana kada smo bili gladni nego siti”, prisjeća se ova stogodišnjakinja.
Kaže da se udala sa 17 godina i da je sa suprugom Šerifom provela nekoliko decenija sretnog života.
“Živjeli smo skromno, ali lijepo. Pazili smo jedno na drugo i voljeli se. Godine su brzo prošle, kao kada pucneš prstima”, dodaje Bejza.
Kaže da najviše pati za sinom jedincem koji je poginuo tokom rata od zalutale artiljerijske granate.
“Sudbina je tako htjela da doživim stotinu godina i da se sada ovako mučim. Najviše se plašim zime jer ne mogu sama naložiti vatru. Ipak ima dobrih komšija koji paze na mene, počiste mi kuću. Uz dobre ljude sve je lakše”, zaključuje starica.
