Abdullah b. Omer, radijallahu anhum, kaže: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: ‘Kada vidite mlađak, zapostite, a kada ga ponovo vidite, prekinite s postom.
” (Muttefekun alejhi) Islamski učenjaci razišli su se o pitanju koliko je osoba dovoljno da posvjedoče viđenje mlađaka, kako bi se utvrdilo njegovo viđenje i kako bi se otpočelo s postom. Većina islamskih učenjaka smatra da ukoliko jedna pouzdana osoba posvjedoči da je vidjela mlađak, da se njeno svjedočenje prihvata i otpočinje se s postom. Takvog mišljenja su: Ebu Hanife, Šafija, Ahmed, učenjaci zahirijskog mezheba, Ibnul-Munzir i drugi, Allah im se svima smilovao. Dok, imam Malik, El-Lejs, El-Evzai, Es-Sevri i drugi smatraju da je za utvrđivanje mlađaka potrebno viđenje najmanje dvije osobe, analogno svjedočenju. Inšallahu te‘ala, prioritetnije je mišljenje da je dovoljno svjedočenje jedne pouzdane osobe, svejedno da li bila muškarac ili žena, kako spominje Ibn Hazm u svome djelu El-Muhalla, jer je i sam Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postupio po tome, kako se spominje u hadisu Ibn Omera, radijallahu anhuma, gdje kaže: “Ljudi su pratili mlađak, pa sam ga ja vidio i obavijestio o tome Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je onda zapostio i naredio ljudima da poste.” (Hadis bilježe imam Ebu Davud, Ed-Darimi, Ibn Hibban, Ed-Darekutni i El-Bejheki. Imam El-Hakim kaže da je hadis vjerodostojan po uvjetima imama Muslima, s čime se slaže i imam Ez-Zehebi. Veliki islamski učenjak Muhammed Nasiruddin Albani, rahmetullahi te‘ala alejhi, ocijenio je hadis vjerodostojnim u svom vrijednom djelu Irvaul-galil fi tahridži ehadisi menari es-sebil, 4/16.)
Međutim, kada je u pitanju prekid posta, odnosno završetak mjeseca ramazana i viđenje mlađaka mjeseca ševvala koji slijedi poslije ramazana, islamski učenjaci su jednoglasni, osim nekolicine njih, da je potrebno svjedočenje najmanje dvije povjerljive osobe. Kao dokaz za ovo mišljenje većina islamskih učenjaka navodi hadis Abdurrahmana b. Zejda b. El-Hattaba u kojem navodi da su mu ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kazivali da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Postite kada vidite mlađak i prestanite s postom kada ga vidite. Svoje obrede vežite za njega. Ukoliko ga ne vidite, upotpunite mjesec s trideset dana. Ako vam posvjedoče dvojica (da su ga vidjeli), postite (otpočnite s postom) i prekinite s postom.” (Hadis bilježe imam En-Nesai, Ahmed i Ed-Darekutni) Imam Ahmed u svom predanju bilježi: “…ukoliko vam posvjedoče dvojica muslimana…” – dok imam Ed-Darekutni bilježi sljedeću verziju: “…ukoliko vam posvjedoče dvojica povjerljivih, pouzdanih muslimana…” Učenjak Albani kaže: “Lanac prenosioca ovog hadisa vjerodostojan je i svi prenosioci u njemu su pouzdani…” (Irvaul galil fi tahridži ehadisi menari es-sebil, 4/17) Kao što vidimo, ovaj hadis ukazuje na to da nije dozvoljeno otpočeti post mjeseca ramazana niti prekinuti s njim osim uz svjedočenje dvojice pravednih, povjerljivih muslimana. Međutim, prethodni hadis od Ibn Omera izuzima početak posta, tako da je dozvoljeno otpočeti s postom uz svjedočenje jedne osobe, dok nije izrečen nikakav hadis kojim se na sličan način izuzima prekid posta, završetak ramazana. Zbog toga ostaje da se prekid posta utvrđuje svjedočenjem najmanje dvojice pravednih muslimana, a Allah Uzvišeni najbolje zna.
Da li će muslimani cijeloga svijeta zajedno zapostiti
Drugi način utvrđivanja nastupanja ramazana jeste upotpunjavanje mjeseca ša‘bana s trideset dana, jer šerijatski mjesec ne može iznositi manje od dvadeset devet dana niti više od trideset dana. Inšallahu te‘ala, ovdje bismo trebali obraditi pitanje da li su stanovnici jedne zemlje, ukoliko ne vide mlađak a saznaju da se on pojavio u nekoj drugoj zemlji, obavezni da otpočnu post zajedno sa onima koji su vidjeli mlađak, ili svaka zemlja prati pojavu mlađaka i otpočinje post onda kada ga vidi ili kada napuni trideset dana ša‘bana. Islamski učenjaci, rahmetullahi te‘ala alejhim, o ovom pitanju imaju više mišljenja.
Prvo mišljenje: Ukoliko se ustanovi pojava mlađaka u nekom mjestu, bilo ono blizu ili daleko, obaveza svih muslimana jeste da postupe na osnovu tog viđenja mlađaka i da zaposte ramazan zajedno sa onima koji vidjeli mlađak. Ovo mišljenje zastupaju učenjaci hanefijskog i hanbelijskog mezheba, rahmetullahi te‘ala alejhim. (Fikhul-hanefi fi sevbihi el-džedid, 1/402, i El-Mugni, 4/329) Takođe, Ibnul-Kasim prenosi od imama Malika da je rekao: “Ukoliko se u jednom mjestu sazna da su stanovnici drugog mjesta vidjeli mlađak (i zapostili), stanovnici ovog mjesta dužni su da naposte taj dan koji nisu postili zajedno sa onima koji su vidjeli mlađak i da od tog dana nastave postiti s njima.” Prenosi se da je slično rekao i imam Šafija (Bidajetul-mudžtehid, 3/157). Ovi učenjaci zasnivaju svoje mišljenje na hadisu Abdullaha b. Omera u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Postite kada ga (mlađak) ugledate i prestanite s postom kada ga (opet) ugledate.” (El-Buhari, 4/135, Muslim, 2/760, Malik u Muvetti, 1/286, Ibn Madža, 1/529, En-Nesai, 4/134, Ahmed, 2/145, Ed-Darimi, 2/3, Ibn Huzejma, 3/201, Ibnul-Džarud, 390, Ed-Darekutni, 2/161, El-Bejheki, 4/204, 205, Et-Tajalisi, 1/182, Ebu Ja‘la, 4/337, El-Begavi u Šerhus-sunne, 3/454, i Et-Tahavi u Muškilul-asar, 1/209) Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Postite kada ga ugledate…”, ne odnose se samo na muslimane Medine, nego na sve muslimane širom svijeta. (Medžmu‘ul-fetava li Bin Baz, 15/85)
Drugo mišljenje: Svako mjesto, svaka država počinje s postom na osnovu vlastitog viđenja mlađaka, tj. kada oni vide mlađak, ne osvrćući se na druge. Ovo je mišljenje Abdullaha b. Abbasa, Kasim b. Muhammeda, Salima b. Abdullaha i Ishaka b. Rahavejha. (El-Mugni, 4/328, El-Medžmu’u, 6/183, i Nejlul-evtar, 3/160) Također, stanovnici Medine prenose od imama Malika da je rekao: “Viđenje mlađaka u nekoj zemlji ne obavezuje postom stanovnike one zemlje u kojoj se nije vidio mlađak…” (Bidajetul-mudžtehid, 3/157) Oni zasnivaju svoje mišljenje na hadisu koji je zabilježio imam Muslim u svome Sahihu preko Muhammeda b. Ebi Hermele, od Kurejba da ga je Ummu Fadl bintul-Haris poslala Muaviji u Šam. Kaže Kurejb: “Došao sam u Šam i obavio potrebu zbog koje me je poslala Ummu Fadl. U Šamu me je zatekao ramazan. Vidio sam mlađak u noći petka (tj. u četvrtak navečer). Pred kraj mjeseca, vratio sam se u Medinu. Spominjući mlađak, Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhuma, upitao me je: ‘Kada ste vidjeli mlađak?’ Rekao sam: ‘Vidjeli smo ga u noći petka (tj. u četvrtak navečer).’ ‘Ti si ga vidio?’, ponovo me je upitao. Odgovorio sam: ‘Da. Vidjeli su ga i drugi ljudi, i od tada su postili, a postio je i Muavija.’ Tada mi je Ibn Abbas rekao: ‘Međutim, mi smo ga vidjeli u petak navečer i nećemo prestati postiti sve dok ne napunimo trideset dana ili dok ne vidimo mlađak!’ Rekao sam mu: ‘Zar nije dovoljno to što je Muavija (tadašnji halifa muslimana) vidio mlađak i što je postio?!’ Ibn Abbas mi je rekao: ‘Ne. Ovako nam je naredio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.’” (Muslim, 2/765, Ahmed, 21/306, Ebu Davud, 2/748, Et-Tirmizi, 2/101, i En-Nesai, 4/131) Ovi učenjaci, rahmetullahi te‘ala alejhim, komentarišući hadis i dokazivajući njime svoje mišljenje, kažu da Ibn Abbas, koji je živio u Medini, nije postupio po Muavijinom viđenju mlađaka, a Muavija je živio u Šamu, Siriji, i niko od ashaba koji su živjeli zajedno sa Ibn Abbasom u Medini nije se suprotstavio njegovom postupku. Današnji učenjaci koji zastupaju ovo mišljenje kažu da tada u vrijeme Muavije, tadašnjeg halife muslimana, svi muslimani nisu zajedno otpočinjali s postom, tj. nisu postupali na osnovu jednog viđenja mlađaka, ma gdje se on pojavio, pa kako da se danas insistira na tom mišljenju kada svaka država ima svog vođu.
Treće mišljenje: Ukoliko se pojavi mlađak u jednoj državi, na sve susjedne države, bliske države, odnosi se isti propis, tj. stanovnici svih tih država dužni su da zajedno otpočnu s postom. S druge strane, udaljene države, svaka od njih prati pojavu mlađaka. Ovo mišljenje zastupaju učenjaci šafijskog mezheba. Kao dokaz za svoj stav navode hadis Kurejba, koji smo već spomenuli, ističući da mjesta, Medina i Šam (Sirija) nisu susjedna. Kako znati koja je to država bliža, a koja dalja? Na osnovu čega da ih razlikujemo?
Prvo: Na osnovu ishodišta, mjesta pojave mlađaka, tako da se bliskim državama smatraju sve one države koje vide mlađak na istom mjestu. Za ovo mišljenje opredijelili su se učenjaci Iraka i Es-Sajdelani.
Drugo: Sve države u kojima prevladava jednaka, ista klima, smatraju se bliskim državama. Ovo mišljenje zastupaju Es-Simiri i drugi.
Treće: El-Fevrani, El-Gazali, El-Begavi i drugi kao mjerilo raspoznavanja susjednih država od dalekih, uzeli su razdaljinu, dužinu puta nakon koje musafir može da skraćuje namaz. Prema tome, sve države koje su udaljene jedna od druge manje nego što iznosi ova dužina puta nakon koje je dozvoljeno skraćivati namaz, smatraju se susjednim državama. Imam En-Nevevi, rahmetullahi te‘ala alejhi, nije se složio sa ovim mišljenjem. Naprotiv, ocijenio ga je slabim, navodeći da pojava mlađaka nema nikakve veze sa udaljenošću nakon koje se skraćuje namaz i opredijelio se za prvo mišljenje, tj. da se sve države koje imaju isto mjesto pojave mlađaka smatraju bliskim državama. (El-Medžmu’u, 6/182) Ovo mišljenje zastupa i Ibn Tejmijja, rahmetullahi te‘ala alejhi.
Također, učenjaci koji zastupaju ovo mišljenje podupiru ga i kijasom, pa kažu: “Kada čovjek posti van ramazana ne osvrće se na druge zemlje, na pojavu sunca i mjeseca u tim drugim zemljama, ne prati kada oni izlaze i zalaze. Ako tako čini van ramazana, zašto da tako ne postupi i u ramazanu? Zbog čega praviti razliku?” Ili, recimo, dva brata muslimana umru tačno u vremenu zalaska sunca. Jedan od njih živio je na istoku, a drugi na zapadu. Kako ćemo odrediti ko će koga naslijediti? Moramo gledati gdje sunce zalazi prije. Vidjet ćemo da sunce zalazi prije na istoku i zbog toga kažemo da će onaj koji je živio na zapadu naslijediti svoga brata na istoku, jer je ovaj umro prije. (El-Usejmin, Šerh Bulugul-Meram)
Vijeće učenjaka u Saudijskoj Arabiji na svom zasjedanju 13. 8. 1392. hidžretske godine, nakon razmatranja ovog pitanja, donijelo je sljedeću odluku: “Od pojave islama prošlo je već četrnaest stoljeća i ne znamo da se ikada do sada desilo da su muslimani cijelog svijeta, na osnovu viđenja mlađaka u jednom mjestu, zajedno proslavljali islamske praznike. Tako da, članovi ovog vijeća donose odluku da se ostane pri dosadašnjem stavu i da svaka islamska država zadrži pravo na izbor mišljenja koje smatra ispravnijim, konsultujući svoje učenjake, bez obzira da li oni uvažavali ili ne uvažavali, razlikovanje mjesta na kojima se pojavljuje mlađak i na osnovu toga donosili odluku o nastupanju posta.” (Tevdihul-ahkam, 3/454, i Medžmu‘ul-fetava, 15/95)
Nakon razmatranja ovog pitanja, Islamski pravni kolegij donio je odluku u kojoj se kaže: “…Nema potrebe za pozivanjem i obavezivanjem svih muslimana u svijetu da zajedno nastupaju s postom i proslavljanjem islamskih praznika, jer poziv na jedinstvenost u tome uistinu neće ujediniti muslimane, kako to neki misle (učenjaci koji zastupaju mišljenje da je, ukoliko se ustanovi pojava mlađaka u nekom mjestu, bilo ono blizu ili daleko, obaveza svih muslimana da postupe po tom viđenju mlađaka i da poste). Također, savjetujemo da se ustanovljavanje mlađaka ostavi muftijstvu i šerijatskim sudnicama u islamskim zemljama jer je to od koristi svim muslimanima. Ono što će ujediniti muslimane jeste njihova odlučnost u sprovođenju Allahove, subhanehu ve te‘ala, Knjige i sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u njihovim svakodnevnim poslovima…” (Tevdihul-ahkam, 3/456)
Možemo reći da je spomenuti stav Vijeća velikih učenjaka u Saudijskoj Arabiji stav koji obuhvata i spaja sve dokaze i mišljenja islamskih učenjaka. Zbog toga su islamski učenjaci u svim državama obavezni da vode računa o ovom pitanju, o nastupanju i završetku mjeseca ramazana, da se slože na onome što je, prema njihovom mišljenju, najbliže istini i da to dostave narodu. Muslimani su dužni slijediti njihovu odluku i nipošto se ne smiju razilaziti u tome, jer to vodi podjeli među muslimanima i neutemeljenom govoru. (Medžmu‘ul-fetava, 15/95) A Uzvišeni Allah najbolje zna!
Autor: Hajrudin Tahir Ahmetović, prof.
