Mnogo, nabrzinu, dok je tema još vruća i lukrativna, napisane literature o islamskoj državi (ISIL) i njenom nastanku obezvrijeđeno je prilično nedavnim intervjuom bivšeg šefa američke vojne obavještajne agencije (DIA) Michaela T. Flynna, koji je dao sjajnom intervjueru Al Jazeera televizije Mehdiju Hasanu.
“Bomba” koju je Flynn bacio na percepciju o ISIL-u kao vječitom arhineprijatelju Zapada nalazi se u njegovom mišljenju da je Obamina administracija, svjesno ignorirajući izvještaj DIA iz 2012. godine, odlučila da se taj entitet stvori kako bi se sirijski režim izolirao i fizički odsjekao od veze s Iranom i Irakom. U tom deklasificiranom izvještaju doslovno piše da “ako se situacija razmrsi postoji mogućnost osnivanja proglašene ili neproglašene kneževine u istočnoj Siriji (Hasaka i Der Zor). To je tačno ono što sile koje podržavaju sirijsku opoziciju žele, u cilju izolacije sirijskog režima koji se smatra strateškom dubinom šiitskog ekspanzionizma (Irak i Iran).”
Kao mnogo puta do sada kada se radi o Bliskom istoku, “teorije zavjere” pokazuju se bližim istini nego što bi “racionalni analitičari” voljeli priznati. Te teorije već dugo operiraju u dijapazonu od prešutne saglasnosti za formiranje ISIL-a do kompletnog opremanja i treninga vojnih snaga ISIL-a. Kao što je pisano na stranicama Stava (vidi Stav br. 3; Čemu služi ISIL Zlatka Hadžidedića) “u arapskom svijetu dominira mišljenje da iza ISIL-a stoje SAD, u nastojanju da destabiliziraju Bliski istok.” I ne samo arapskom, dodao bih, preovlađujuće je mišljenje u Turskoj identično, s akcentom na destabilizaciju Turske. Konačno, ovim Flynnovim nastupom na Al Jazeeri, pod uvjetom da je njegovo mišljenje tačno, potvrđeno je ono što se lako odbacivalo kao “orijentalna ljubav za teorije zavjere” u mainstreamu.
Istovremeno se analitičarski mainstream zadovoljavao analizom uzroka nastanka ISIL-a, najčešće otkrivajući toplu vodu da je invazija na Irak taj prauzrok. Naravno da jeste, ali je to potez povučen suviše širokom četkom da bi napravio jasnu sliku o tom nastanku. Pitanje prije svih pitanja jeste da li su konsekvence američke invazije na Irak posljedice nehotičnih grešaka i benevolentne (imperijalne) nesposobnosti ili namjerna politika s ciljevima različitim od proklamiranih.
Koliko god ovo drugo izgledalo kao jedino vjerovatno, to ne možemo znati bez čvrstih dokaza, jer, recimo, jedan Paul Bremer, prvi čovjek američkih okupacijskih vlasti (2003–2004), može izgledati kao neko ko nije u stanju do kraja shvatiti posljedice raspuštanja iračke armije. Baš kao što Bush može izgledati kao neko ko do kraja razumije šta znači razvaliti jednu zemlju od više od dvadeset miliona stanovnika, a potom ne preuzeti obavezu da se ona dovede u iole stabilno stanje. Uzaludno je Colin Powell pokušavao mu objasniti tzv. pravilo grnčarske radnje – ono što razbiješ moraš kupiti – ili jednostavnije: ono je tvoja odgovornost.
ISIL se u zapadnim medijima i percepciji skoro potpuno vezuje za Siriju, dok se Irak zapostavlja. Samo ime čija je skraćenica ISIL (eng. Islamic State of Iraq and Levant) daje prednost teritoriji Iraka u namjeri formiranja islamske države. Uostalom, vojni uspjesi bez obzira s koje strane sirijsko-iračke granice bili, prije svega pripisuju se oficirskom kadru bivše iračke vojske, još iz vremena Saddama Husseina. Patrick Cockburn, dopisnik londonskog Independenta, u knjizi Povratak džihadista (engl. The Jihadis Return) piše: “Trijumfi ISIS-a u Iraku tokom 2013–2014. bili su posebno iznenađenje zato što su zapadni mediji uglavnom prestali izvještavati iz te zemlje. Taj nedostatak izvještavanja odgovarao je zapadnim vladama i vladi SAD-a, jer im je omogućavao da potcjenjuju katastrofičan nivo neuspjeha ’rata protiv terorizma’ u godinama poslije 11. septembra.”
Nije mala ironija (ako je pristojno koristiti tu riječ u cijeloj bliskoistočnoj tragediji) da je ISIL, koji se prije toga zvao Al-Qaeda u Iraku (AQI), izgrađen na mitu koji su uspostavili Amerikanci još prije invazije na Irak. Prodajući tu invaziju kao neizbježnu samoodbranu ugroženih SAD-a od Saddama i njegovog preopasnog arsenala, tadašnji državni sekretar Collin Powell u svom čuvenom govoru pred Savjetom bezbjednosti UN, u kome su valjda samo veznici bili istiniti, predstavio je svijetu Abu Musab al-Zarqawia. Pomenuti “džihadista” bio je predstavljen kao (nepostojeća) veza režima Saddama Husseina s Al-Qaedom. (U stvarnosti će Al-Zarqawi dobiti pravo da koristi Al-Qaeda franšizu tek decembra 2004., četiri mjeseca poslije javnog zavjeta lojalnosti Osami bin Ladenu).
Kada je otpor američkoj okupaciji u Iraku počeo, zapadni mediji pripomogli su gradnji mita. Sudeći po zapadnim medijima, Al-Zarqawi je pobjeđivao zakone fizike bivajući sveprisutni (najčešće na više mjesta istovremeno) “superterorista”. Njemu je čak uspjela izrasti amputirana noga, koja mu je po američkoj zvaničnoj verziji amputirana u Bagdadu prije invazije (i prije Powellovog UN govora). Ko pamti tadašnje izvještavanje iz Iraka i otpor koji su Amerikanci eufemistički nazivali “bojkot arapskih sunita” (u “sunitskom trouglu”), vjerovatno će se iznenaditi činjenicom da je, prema jednom Washingtonskom “think tanku” Al-Zarqawijeva mreža u periodu 2003–2005. godine bila odgovorna za svega 14% nedjela. Sudeći prema tadašnjim medijskim izvještajima to je izgledalo kao najmanje 95 posto.
Ako je takvu distorziju stvarnosti moguće postići u periodu kada je zemlja u centru svjetske medijske pažnje i puna izvještača, sasvim je legitimno upitati se kakva su iskrivljenja moguća kada reportera nema ni za lijeka.
Na razvalinama Sirije i Iraka nastale su dvije tvorevine koje svojim ad hoc nastankom, nezainteresiranošću za priznanje od spoljnjeg svijeta i etničkim čišćenjem, kao integralnim dijelom procesa nastanka, neodoljivo podsjećaju na one SAO (srpske autonomne oblasti, za mlađe čitaoce) koje su nastajale na razvalinama Jugoslavije. Prva je Rojava, kurdska oblast koja je proglasila autonomiju u novembru 2013. godine, nakon što su im snage sirijske vlade tokom 2012. prepustile tu teritoriju. Druga je islamska država ili ISIL, samoproglašena kao kalifat 7 mjeseci kasnije.
Međutim, bez obzira na sličnosti nastanka koje su, kao što rekoh, etničko čišćenje i eksluzivnost (u slučaju prve nacionalističko-ideološka, a druge sektaško-ideološka) percepcije tih dviju tvorevina u svijetu potpuno su suprotne. Dok se prva (samo)promovira kao revolucionarni eksperiment u jednakosti i direktnoj demokratiji, što nailazi na simpatije (prije svega) ljevičara na Zapadu koji ozbiljno vjeruju da je to raj na zemlji, druga je, shodno tome, pakao.
“Dobri momci” teško da bi bili viđeni kao takvi da nemaju neprijatelja. Izmišljena revolucija koja to nije i apsolutna neaktivnost protiv Assadovog režima (štaviše spremnost na saradnju s njim po nedavnoj izjavi Saleha Muslima, kopredsjednika tvorevine) sigurno ne bi doprinijeli pozitivnom imidžu. Drugim riječima, da ISIL ne postoji, trebalo bi ga izmisliti i otud američku odluku s početka ovog teksta nije teško razumjeti. Imati najmanje dvije marionete koje se po želji mogu pujdati jedna na drugu neprocjenjiva je prednost za stvaranje haosa u regionu.
Kabuki teatar oko Kobanija prošle jeseni dobra je ilustracija kako stvaranja haosa pomoću marioneta, tako i medijske operacije koja je uspjela utisnuto predstave koje nemaju nikakve veze s stvarnošću. Turska, koja je praktično spasila i žitelje i ovaj grad, optužena je da je željela i pomagala njegov pad.
