Jedna od glavnih karakteristika vremena u kome živimo je sveopće prisustvo nasilja u našim društvima.
Bilo da se radi o bombaškim napadima, otmicama aviona gdje se nevini ljudi uzimaju kao zalog u ostvarivanju političkih ciljeva, živimo u vremenu u kome je manipulacija i gubitak ljudskih života postalo svakodnevnica.
I upravo takva je narav fenomena „terorizma“, koji je jedna od glavnih prijetnji svjetskom miru i sigurnosti.
Riječ terorizam je u masovnu upotrebu ušla tek prije nekoliko desetljeća. Jedna od limitirajućih osobina ovog termina je da se isključivo odnosi na zločine počinjene od strane pojedinaca ili manjih grupa. Međutim, terorizam se proteže širom planete i uzima različite forme. Zločini ne potpadaju pod bilo kakve stereotipe.
Oni koji cijene ljudski život jeftino i oni koji imaju moć da ga iskorištavaju na različite načine su pozicionirani drugačije u društvu. Frustrirani radnik koji hladnokrvno ubije svog kolegu i onaj koji se raznese kao izraz nezadovoljstva represijom i okupacijom svoje zemlje su teroristi u našim očima. Međutim, ironično je da političare koji koriste vjekovne etničke animozitete između naroda kako bi učvrstili svoje pozicije, predsjednike koji naređuju bombardovanje cijelih gradova, nadahnuta vijeća koja nametanjem sankcija guše milione civila, veoma rijetko bivaju kažnjeni za svoje zločine protiv čovječnosti.
Ovako uska definicija terorizma koja implicira samo individue ili grupe je jedan od glavnih razlog zbog koga su muslimani u cjelini povezani sa djelima destrukcije i terora. Ponekad se islam kao religija smatra odgovornom za djela nasilja grupice muslimana, a veoma često i nemuslimana.
Da li je moguće da islam, čije svjetlo je okončalo i ugasilo tamu Srednjeg vijeka u Evropi, sada predvodi doba terora? Može li vjera koja ima skoro 1,2 milijarde sljedbenika širom svijeta, od toga 7 miliona u Americi, zagovarati ubijanje i sakaćenje nevinih? Može li islam, koji u osnovi znači mir i predavanje Bogu, podsticati svoje sljedbenike na ubijanje i destrukciju?
Dugo vremena smo se oslanjali na sveprisutne negativne slike u medijima i one kreirane u holivudskim filmovima, tražeći u njima odgovore na ova bitna pitanja. Došlo je vrijeme kada je nužno vratiti se na osnovne izvore islama kako bismo utvrdili da li islam uistinu zagovara nasilje.
Nepovrjedivost ljudskog života
U Kur’anu Uzvišeni Allah kaže:
„…ne ubijajte onog koga je Allah zabranio ubiti, osim kada to pravda zahtijeva, – eto, to vam On preporučuje da biste razmislili .“ (El-En’am, 151)
Islam svim živim bićima osigurava prava međutim, pozicija čovjeka u toj hijerarhiji je posebna. Prvo i osnovno pravo čovjeka je pravo na život. U Kur’anu se kaže:
„Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga ko nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva, – kao da je svim ljudima život sačuvao. Naši poslanici su im jasne dokaze donosili, ali su mnogi od njih, i poslije toga, na Zemlji sve granice zla prelazili.“ (El-Maida, 32)
Takva je vrijednost jednog ljudskog života, koju Kur’an poredi sa vrijednošću cijelog čovječanstva. Kur’an vrlo jasno i precizno zabranjuje ubistvo. Oduzimanje života kriminalcu od strane države je nužnost kako bi se zadovoljila pravda, očuvao red, mir i sigurnost društva. Samo kompetentan sud može donijeti odluku da li je osoba izgubila pravo na život, kroz ugrožavanje ili oduzimanje prava na život drugim ljudskim bićima.
Etika ratovanja
Čak i u vrijeme rata, islam zahtijeva da se čovjek ponaša plemenito prema svom neprijatelju. Islam je napravio jasnu granicu između direktnih učesnika u sukobu i onih koji se drže po strani, bez obzira što nastanjuju zemlju koja je u sukobu sa islamskom državom. Što se tiče onih koji ne učestvuju direktno u borbi kao što su žene, djeca, starci, Poslanik s.a.v.s., savjetuje da se prema njima postupa na sljedeći način: “Ne ubijajte žene, djecu i starce. Ne ubijajte svećenike u manastirima. Ne ubijajte ljude u bogomoljama.” Tokom jednog sukoba Poslanik s.a.v.s., je primjetio tijelo jedne žene i upitao: “Ona se nije borila, pa kako je moguće da je ubijena?” Onima koji ne učestvuju direktno u sukobu je zagarantovana sigurnost čak i ako je njihova zemlja u skobu sa islamskom državom.
Džihad
Dok je islam kao religija pogrešno shvaćen na Zapadu, pstoji jedan termin koji nosi i evocira posebno negativno značenje, pojam džihada. Termin džihad je mnogo zloupotrebljavan kako bi se dočarala bizarna slika nasilnih muslimana, prisiljavajući ljude da fokusiraju svu svoju pažnju na krvavi muslimanski mač. Ovaj mit je uveden kroz stoljeća međusobnog nepovjerenja, prije i poslije križarskih ratova i nažalost, opstao do danas.
Riječ džihad je derivat arapskog glagola „džehede“, koji znači boriti se. Tako da, džihad je čin borbe za opstanak. Poslanik s.a.v.s., je rekao da je najveći džihad boriti se sa prohtjevima vlastite duše. Džihad se prije svega odnosi na unutarnju borbu kako bi se postalo Bogu predano u svim aspektima života.
S druge strane, džihad se odnosi na borbu protiv nepravde. Islam, kao i mnoge druge religije, dozvoljava oružanu borbu protiv tiranije,iskorištavanja i represije. U Kur’anu se kaže:
„A zašto se vi ne biste borili na Allahovu putu za potlačene, za muškarce i žene i djecu, koji uzvikuju: “Gospodaru naš, izbavi nas iz ovog grada, čiji su stanovnici nasilnici, i Ti nam odredi zaštitnika i Ti nam podaj onoga ko će nam pomoći!” (En-Nisa, 75)
Islam snažno podstiče svoje sljedbenike da teže duševnom pročišćenju i uspostavljanju reda i mira u društvu. Musliman ne može biti miran kada zna da su nepravda i represija oko njega. Martin Luther King Jr. kaže: “Naša generacija se treba stidjeti ne toliko zbog zlodjela zlih ljudi, koliko zbog indiferentnosti dobrih.”
Islam podstiče muslimane da aktivno rade na održavanju ravnoteže u kojoj je Bog stvorio sva stvorenja. Međutim, ma koliko bilo opravdano, Kur’an nikada ne podstiče ubijanje nevinih ljudi. Teroriziranje civila nikada ne može biti posmatrano kao džihad i usklađeno sa uzvišenim principima islama.
Historija tolerancije
Čak su i zapadni naučnici odbacili neozbiljan mit o tome da su muslimani prisiljavali druge da prime islam. Veliki historičar De Lacy O’Leary je napisao: “Historija je dokazala da legenda o fanatičnim muslimanima koji su harali svijetom snagom mača i tako pronosili islam je jedan od najapsurdnijih mitova koje su historičari proizveli.”
Muslimani su vladali Španijom otprilike 800 godina. Tokom ovog vremena, nemuslimani su mirno živjeli i razvijali se. Kršćani i jevrejske manjine su zahvaljujući islamskoj vladavini, stoljećima živjeli u miru na Bliskom Istoku. Zemlje kao što su Egipat, Maroko, Palestina, Liban,Sirija, Jordan i danas imaju značajan broj kršćana i jevreja.
Ovo nije iznenađujuće za muslimane budući da je vjerski princip u islamu tolerancija i poštivanje prava drugih. Kur’an kaže:
„U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti – pravi put se jasno razlikuje od zablude! Onaj ko ne vjeruje u šejtana, a vjeruje u Allaha – drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. – A Allah sve čuje i zna.“ (El-Bekara, 256)
Islam – ujedinjujuća sila
Daleko od toga da je islam militantna dogma. Islam je stil života koji nadmašuje i prevazilazi rasu i naciju. Kur’an konstantno opetuje porijeklo ljudskog roda:
„O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.“ (El-Hudžurat, 49)
Kao zaključak, možemo reći da su islamski principi i učenja ono što ga čini jednom od najbrže rastućih svjetskih religija. U svijetu koji je ispunjen sukobima i dubokim nerazumijevanjem među ljudima, u svijetu koji je pod konstantnom prijetnjom terorizma, od strane pojedinaca i grupa, islam je svjetionik nade za bolju budućnost.
