U Bosni su oduvijek živjeli mudri ljudi od kojih se imalo šta naučiti. Ona ih je, poput skupocjenih dragulja, ljubomorno čuvala i krila od nepoželjnih očiju: nekada u natrpanim gradskim ulicama u kojima ljudi liče jedni na druge, a nekada u divljini, u prirodi u koju više nikoga put ne nanosi. Srećom, uvijek je bilo ljudi koji su tragali za istinskim znalcima i mudracima ne štedeći ni vrijeme ni novac da ih makar jednom posjete. Kada bi se našli u blizini tih mudrih glava, posjetioci, posebno ako makar malo otvore svoj um i srce, bez sumnje bi dobili poklon zbog kojeg su nekada i danima putovali.
Između Maoče i Rašljana, nedaleko od Brčkog, živi Izet Dedić, kozar, voćar, filozof i mudrac. Brežuljkom i nabujalim potokom zaklonjen je od civilizacije. Do Izeta i njegovog voćnjaka može se doći samo preko klizavih drvenih taraba postavljenih po najužem dijelu potoka. Čim ih pređete, dočekaju vas dva psa koji kao da su iznenađeni dolaskom gostiju koji inače vrlo rijetko zalaze na njihov teritorij.
Na skovanoj klupi odmara se mačak.Pored klupe je kućica. Izet kaže da je ipak prevelika za njega. Odmah je uz kućicu niska mala improvizirana štala. U njoj su 32 koze. Domaćin Izet Dedić u naručju drži novog člana ove velike porodice. “Otkud vi u ovaj nevakat? Imam mnogo posla. Sad nemam vremena da s vama pričam, koza mi se sinoć ojarila“, reče nam i nestade iza vrata štale.
Tranzistor jedina veza sa svijetom
Izet Dedić rođen je prije 72 godine na imanju u blizini Maoče, na kojem i sad živi. U kući nema struje. Kaže da mu ni ne treba. Ako navečer poželi nešto pročitati, ili ako pođe napolje, na omanjoj natkasni ima spreman cijeli set ručnih lampi kojima se godinama služi obavljajući poslove po mraku. Ima dva tranzistora koji su mu veza s vanjskim svijetom. “Radioprograme slušam na tranzistoru. Čim počne politika, ili ga ugasim ili prekrenem na drugu stanicu”, govori Izet Dedić.
Najviše voli slušati muziku svog prezimenjaka Arsena, koji je umro 17. augusta prošle godine, na Izetov rođendan. “Arsen Dedić imao je 77 godina i dvadeset dana kad je napustio ovaj svijet. Zatočenik sam one njegove prve ploče pod imenom Čovjek kao ja”, tugaljivo će Izet.
Bavio se, kaže, raznim poslovima. Radio je u Sloveniji, bavio se voćarstvom, radio je kao medicinski tehničar u bolnici, a stigao je raditi i u štampariji. Izet vjeruje kako je svaki posao dobar ako čovjeka rješava od makar tri zla: od dosade, oskudice i od grijeha. Tvrdi i da je čovjek dovoljno bogat ako ne mora lagati, krasti i ulizivati se. Na svom imanju živi sam i, kako ističe, po zanimanju je kozar: “Vodim koze na ispašu svaki dan. Evo, i sad samo što sam došao. Imam tu i malo sijena kad im zafali trave i ostale hrane. Imam 32 koze, s ovim malim što se sinoć rodilo, a koliko ih je u stomacima, to samo Allah znade.”
Svako jutro za doručak pije kozije mlijeko i jede mljevene orahe, a na kraju pojede kašiku meda da mu može biti do ručka. A ručak, da li će biti u dva ili u tri sata, to zavisi od posla kojeg sam obavlja i nije mu potrebna pomoć. “Ima momaka u selu koji bi mogli pomoći. Ali, to su momci koji su završili visoke škole, pa im ne smiješ ni predložiti da ti nešto pripomognu, a kamoli da bi neki od njih zasukao rukave. Jedino ako nastane nekakva komplikacija kod koza, onda zovem veterinara. Mada ni to ne radim bez ljute nevolje”, priča Izet.
Prije 56 godina, kao petnaestogodišnjak, hodao je bos po svom imanju. Osjetio je da je dio tla pod njegovim nogama hladniji od zemlje po ostatku brijega. Sjeća se i da je boja zemlje na tom dijelu bila drugačija, pa je pretpostavio da se ispod nalazi voda. Uzeo je krampu i sjekiru i iz brijega do potoka produžio izvor koji je još funkcionalan.
“Ova ljepota, ovaj izvor, nikad ne presušuje. Mene je privukla ova živa voda. Sve ovo drugo može se svuda naći, i komad zemlje i brijeg i voćka. Ali gdje ćeš naći ovu ljepotu od izvora? Doktor Filipović, kada je nosio u laboratorij, uradio je detaljnu analizu pH vrijednosti ove vode. Kaže da joj je pH vrijednost idealna i da malo naginje na bazičnosti. Objasnio mi je da je to dobro”, pripovijeda ponavljajući nam da je izvor glavni razlog što on ovdje već desetljećima živi sam.
Klonio se znanja od kojeg nema koristi
Godine 2007. Izet je bio u bolnici jer mu je pukao čir na želucu. Tada mu je doktorica rekla da bi mu se trebala dodijeliti materijalna pomoć. Mjesec kasnije, dvojica službenika iz Centra za socijalni rad došli su na Izetovo imanje, popričali malo s njim, razgledali po njegovom imanju i užurbano otišli.
Godinu nakon njihove posjete, Izetu Dediću došlo je rješenje da mu se odobrava 21 posto od prosjeka pomoći koju primaju ljudi u Distriktu Brčko: “I tako mi 2008. godine poštar donese hrpu para, zaostalo bilo. On uze brojati one pare, broji, broji… A ja imao nekakvih dugova za stočnu hranu, oko 2.100 maraka. Kad poštar nabroja tačno 2.100 maraka, ja mu rekoh da stane. Dosta je ovo. Ostalo je bilo još 280 maraka za mene, ali mu rekoh da mi to ne treba. Poslije su mi svaki mjesec slali po 150 maraka. Nakon nekog vremena, ispade mi dobra godina. Moglo se nešto i zaraditi, i ja im kažem: ‘Nemojte tu socijalnu pomoć više slati. Dosta je, nemojte mi više donositi!’”
Izet Dedić kaže da je pročitao nekoliko hiljada knjiga, najviše iz književnosti i filozofije. Proučavao je i stručnu literaturu o gljivama, rasađivanju i kalemljenju voća. Godinama je čitao po dvije knjige sedmično, a nekada se dešavalo da istovremeno čita četiri ili pet naslova.
“Ja nisam išao u velike škole, a ovo malo što sam naučio iz knjiga, to mi je taman. Šta god sam imao želju naučiti, to sam i naučio, a klonio sam se znanja od kojeg nisam imao nikakve koristi. Jedno vrijeme sam se interesirao i za šah, pa sam iz knjiga učio šahovske partije. Davne 1978. godine, 29. novembra, u Ljubljani je organiziran šahovski turnir. Ja sam radio u Ljubljani i u fabrici sam bio poznat po dobrim partijama šaha. Onda su me moje kolege iz fabrike zamolile da se prijavim na ovaj šahovski turnir. Na tom turniru remizirao sam s velemajstorom Brunom Parmom, koji je tada bio četvrti na rang‑listi u Jugoslaviji. Jednu smo simultanku igrali, prešao ga ja na pješaka i on u dvadeset prvom potezu reče: ‘Gospon Dedić, jeste li za remi?’ Rekoh: ‘Jah!’ I on tako potpiše remi”, prisjetio se Izet.
Ženio se dva puta. Tvrdi da sa ženama nije lahko: “Mislio sam jedno vrijeme i da se opet oženim. Nahvališe mi jednu u Rašljanima gore. Fina, kažu, bila udata pa došla kući. Odem ja tako, nađem je kako čuva ovčice u brdima. Počnem s njom priču, a ona me pita: ‘Imaš li ti i sad onih koza?’ ‘Imam, hvala Bogu’, odgovorim joj. ‘Ja mrzim koze’, ona reče. Vidim ja, nema tu hajra. Okrenem se i odem. Više joj nikad ništa o braku nisam spomenuo.”
Priča kako je nakon toga išao prositi jednu udovicu koja mu je oštro odvratila: “Ne bih ja dala svog rahatluka, nema toga.” “Kažem ja njoj: ‘Ako ti je to rahatluk da budeš sama, nek ti Allah taj rahatluk i uveća.’ Pa dobro, nije ono kasno ni oko devedesete da se čovjek oženi, taman jedno pet minuta pred smrt, to je idealno vrijeme za ženidbu. A dok to ne bude, ja ću ovako k’o i do sada. Kada su Sokrata pitali o braku, on je kratko odgovorio: ‘To je nešto zbog čega se čovjek vazda kaje, bio oženjen ili ne’”, kroz smijeh će Izet.
Dok je oženjen, priznaje, žalio je za vremenima kad je bio sam. A sada, kada nema ženu, nekako bi mu bolje bilo da je tu pored njega. Objašnjava kako se zbog potomstva bolje na vakat oženiti. Kakav god brak bio, čovjek uvijek ima djecu, a djeca su takva kako ih odgojiš. “Utjeha je da ne možeš dva ista naći, jal’ čovjeka, jal’ bilo čega drugog, ali kažem, kakva su god djeca, bolje je kad čovjek ima nekakvo potomstvo nego kad nema nikakvo”, dodaje Izet.
Bez lažne skromnosti reče da sebe svrstava u prirodno dobre ljudi koji svoju dobrotu svakodnevno dokazuju. Ne žudi ni za kakvim materijalnim bogatstvom. Jedino mu je važno kad učini neko dobro prema ljudima, životinjama i biljkama: “Jedino sam, eto, malo grub prema komarcima. Dosadni su i ne odmaraju nikad. Stalno bockaju. Njih odgonim dimom, naložim vatru dva-tri puta i tako. Samo se branim, ništa više. A bogme, ponekog i zgnječim kad sleti na ruku. Krvopija, šta ćeš mu.”
